Međunarodni dan osoba s invaliditetom – podsjetnik da problemi postoje (uglavnom) u glavama

Međunarodni dan osoba s invaliditetomMeđunarodni dan osoba s invaliditetom obilježava se odlukom Generalne skupštine Ujedinjenih naroda od 1992. godine kao podsjećanje na Dekadu osoba s invaliditetom koja je od 1983. do 1992. godine učinila mnogo za podizanje svjesnosti i donošenje propisa koji su trebali poboljšati njihov status. U skladu s tim, Skupština UN uputila je apel državama članicama da pokažu posebnu pažnju na međunarodni dan u svrhu integracije osoba s invaliditetom u društvo. Republika Hrvatska je 30. ožujka 2007. godine u sjedištu UN-a u New Yorku potpisala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom te je još iste godine donijela Zakon o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnog protokola uz Konvenciju. Ponosimo se time da je Hrvatska bila četvrta zemlja u svijetu koja je ratificirala Konvenciju.
I gdje smo sad, 21 godinu poslije? Šest godina nakon što smo potpisali i ratificirali Konvenciju?Makar su pomaci u uključivanju osoba s invaliditetom u svakodnevni život vidljivi, još uvijek se govori o potrebi “senzibilizacije javnosti”, još uvijek je inkluzija “jedna zanimljiva strana riječ koja se spominje kada se govori o invalidima” a osobe s invaliditetom i njihovi bližnji frustrirani su jer svaki dan, ispočetka, moraju voditi bitke koje su već odavno dobili.
Kao i u mnogim drugim područjima, nisu toliki problem pravni propisi koliko njihova primjena u svakodnevnom životu. Majstori smo u tome da ispunimo formalnosti a da svrha ne bude postignuta. Da li ste vidjeli rampe za pristup osobama u kolicima koje više liče na skijaške skakaonice? Ili uredan pristup osobama u kolicima u dom zdravlja a onda do ordinacije na prvom katu mogu doći jedino ako će ih netko nositi po stepenicama na rukama. A da li možda znate koliko je ambulanti opremljeno ginekološkim stolovima prilagođenim osobama u kolicima? Znate li zašto država omogućava samo nekoj djeci s teškoćama u razvoju da pohađaju redovnu nastavu (i pored preuzetih međunarodnih obaveza i pored domaćih zakona) i to onda prikazuje kao svoj uspjeh? Zašto mlade osobe s invaliditetom završavaju u domovima za stare i nemoćne kad umru ili onemoćaju oni koji su skrbili o njima?
Mogao bih sada ovdje nizati pitanja i ukazivati na nelogičnosti. Mogao bih se razbacivati parolama i frazama ali od toga nikome ne bi bilo ništa bolje.
Ne mogu se oteti dojmu da je ipak najveći problem onaj prisutan u ljudskim glavama. Sve dok svaki građanin naše domovine, svaki stanovnik planeta Zemlja, svim svojim bićem ne bude doživljavao ljude oko sebe kao bića sebi ravnima, a pomaganje onima koji ne idu u korak s njim kao automatiziranu nesvjesnu radnju (nešto poput disanja ili trptaja), pričat ćemo o nemogućnosti osoba s invaliditetom da ostvare potrebe s kojima oni bez invaliditeta nemaju problema. Pričat ćemo o neravnopravnosti, o senzibilizaciji, o inkluziji, o pristupačnosti, o humanitarnim akcijama.
Dug je put do tog dana. A svaki dugi put započinje prvim korakom. Razmislimo dobro o svijetu i ljudima koji nas okružuju i učinimo taj korak još danas.

Skip to content