Cerebralna paraliza može se definirati kao grupa poremećaja pokreta i položaja uzrokovana defektom ili oštećenjem nezrelog mozga. Pojam “cerebralna” odnosi se na mozak, a “paraliza” na poremećaj pokreta i položaja. Definicija i dijagnoza cerebralne paralize još su uvijek predmet mnogih diskusija. Predlaže se i novi naziv za cerebralnu paralizu – “središnji motorni deficit”, vjerujući da je to bolje razumljiv termin.
UZROCI CEREBRALNE PARALIZE I ČIMBENICI KOJI POVEĆAVAJU VJEROJATNOST DA ĆE DIJETE IMATI CEREBRALNU PARALIZU
Uzroci cerebralne paralize i čimbenici koji povećavaju vjerojatnost da će dijete imati cerebralnu paralizu dijele se na prenatalne (od začeća do poroda), perinatalne (kratko vrijeme iza poroda i jedan tjedan poslije poroda) i postnatalne (poslije prvog tjedna iza poroda).
Prenatalni uzroci: obiteljske forme cerebralne paralize; definirani prenatalni sindromi; kromosomske abnormalnosti; dokazane kongenitalne infekcije (toksoplazmoza, rubeola, citomegalovirus, herpes); cerebralne anomalije (uključujući neodređenu primarnu mikrocefaliju i fetalni hidrocefalus); manjak kisika; alkohol ili lijekovi upotrebljavani za vrijeme trudnoće.
Perinatalni uzroci: moždano krvarenje u unutarnje prostore mozga i/ili u moždano tkivo; periventrikularna encefalomalacija – oštećenje moždanog tkiva lokaliziranog oko ventrikula (prostor s likvorskom tekućinom) uzrokovana manjkom kisika ili problemima s protokom krvi; potvrđeni edem mozga ili evidentnost neonatalnog šoka, npr. potreba za oživljavanjem; niski Apgar ili niski pH, mehanička ventilacija više od sedam dana ili komplicirana pneumotoraksom; neonatalni meningitis; neonatalne konvulzije; teška žutica, vrlo niski nivo glukoze ili drugi metabolički poremećaji; značajni rizični čimbenik je prerani porod (prematurus), osobito ako postoji istovremena višestruka trudnoća -dvojci, trojci … – ta djeca se moraju shvatiti kao neurorizična dok se ne dokaže da nisu.
Postnatalni uzroci: trauma mozga; infekcije; vaskularni problemi; neoplazme; manjak kisika.
ZNAKOVI KOJI POBUĐUJU SUMNJU
Kada dijete ima oštećenje mozga, onda će različiti simptomi i znakovi voditi roditelje da posumnjaju da nešto nije u redu. Neki od tih simptoma i znakova su: otežano sisanje, disanje i gutanje, što pobuđuje sumnju na leziju mozga; slaba kontrola glave poslije dobi od tri mjeseca; prekomjerna napetost ili mlohavost mišića; nesposobnost sjedenja bez potpore od 8. mjeseca; upotreba samo jedne strane tijela; poteškoće hranjenja; jaka iritabilnost; odsutnost osmijeha.
DIJAGNOZA I TRETMAN
Konačnu dijagnoza cerebralne paralize postavlja neuropedijatar i/ili fizijatar.
Budući da nema dva ista djeteta s cerebralnom paralizom potreban je individualni program tretmana. Fizikalni terapeut, radni terapeut i govorni terapeut nastojat će poboljšati djetetov posturalni tonus, pokrete i govor. Učinkovitost fizikalnog tretmana ovisi o težini oštećenja mozga i postojanju drugih oštećenja, kao što su malformacije i defekti osjetila, epilepsija i drugo, te o samom tretmanu, tj. vrijeme kad je započet, koliko je ciljan i kakvim se intenzitetom provodi.
Osim oštećenja pokreta i položaja, dijete sa cerebralnom paralizom može imati i druga stanja koja ometaju rast i učenje. To su mentalna retardacija, konvulzije, problemi vida, oštećenja sluha, govorni poremećaji, problemi učenja, poremećaj pažnje i hiperaktivnost.
Roditelji moraju prihvatiti svoje dijete kao osobu kojoj se dogodilo da ima cerebralnu paralizu, a ne kao cerebralno paralizirano dijete. Najvažniji terapeuti u tretmanu djeteta su roditelji. S rastom djeteta individualna terapija postaje nedovoljna. Dijete je potrebno uključiti u vrtić, a kasnije i u školu.
I na kraju, ali ne i najmanje važno: ne postoji niti jedan opravdani razlog zbog kojega osoba s cerebralnom paralizom ne bi mogla zasnovati radni odnos za zanimanje za koje je osposobljena.
