Biti poseban, biti drukčiji. Nositi se s pogledima „normalnih” ljudi. Živjeti na relacijama liječničkih pregleda. Čekati idući pregled 3 a možda i 4 mjeseca. Ne moći ići u vrtić, u školu koja ti je blizu, a biti veseo i sretan. E to je – jako zanimljivo. Uz to biti dijete. E to je posebno zanimljivo. Imati 8 godina i ne hodati, koristiti se jednom rukom, zamuckivati. Nije tragično. To je moje dijete. Posebno dijete. Njemu od srca darujem svoje ruke, noge, svoj život. Pročitajte kako je svoj susret s cerebralnom paralizom doživjela Đurđica Mađar, Markova mama, u članak Moje posebno dijete: Markovi koraci.
