Tin, slike, koncerti i ljudi s dobrom vibrom

[meteor_slideshow slideshow=”ivan-tin-marin”]

Piše: Jadranka Marin

Tin je rođen 7. kolovoza 1999. godine u sedmom mjesecu moje trudnoće.  Ubrzo smo  saznali da ima PVL krvarenje u mozgu  trećeg stupnja i po izlasku iz Petrove krenuli smo na Goljak.  Kada je navršio četiri godine potvrdili su dijagnozu trapareza,  tj. cerebralnu paralizu.  Naravno, uz to smo već shvatili da ima i strabizam, poremećaj pažnje i puno drugih poteškoća.
Tin je išao u vrtić Potočnica na Trešnjevci  jer sam od početka htjela da moj sin ne bude odvojen od druge djece. Odmah smo pristupili Udruzi roditelja i djece s poteškoćama u razvoju  Put u život – PUŽ i tu dobili najveću podršku i pomoć.  Do sada smo sudjelovali  u mnogim aktivnostima PUŽ-a, a trenutno smo uključeni u radionicu samozastupanja, kuhanja i senzorne integracije. Samozastupanje  je jedan od oblika psihološke pomoći koji svaku drugu subotu s manjom grupom vršnjaka vodi mlada psihologinja Matea. Pa onda kuhanje, gdje ti isti vršnjaci s radnim terapeutima i tetom kuharicom kuhaju kompletan ručak. Od nedavno je tu i senzorna integracija koju provodi naš Mario u PUŽ-u  a Tin joj se neizmjerno veseli.

ŠKOLA: UZ RAZUMIJEVANJE SVE SE MOŽE
Tin se upisao u osnovnu školu u Vugrovcu koju su pohađale i njegove tri sestre. Dvije godine prije upisa počela sam “pregovore” sa školom. Htjela sam vidjeti žele li ti ljudi moje dijete. Kada sam se uvjerila da jedan mladi nastavnik, Vlado Kašnar, želi imati Tina u razredu, mogle su početi pripreme: od izgradnje kosina, posebnog WC-a do nabave specijalne stolice, laptopa , skalamobila (kako bi mogao doći na kat kad krene u više razrede) itd. Kasnije je u tu školu upisano još dvoje djece u kolicima.
Od početka školovanja Tin ima asistenta u nastavi. Prijevoz smo organizirali ZET-ovim kombijem, no posljednje dvije godine sve ga češće ja sama vozim u školu i iz škole kući. Naime, kako živimo iza Sesveta, u ZET-u kažu da smo predaleko i da nemaju dovoljno kombi vozila tako da nismo u potpunosti u programu.
Međutim, škola nije jedina njegova obveza. Svaki dan Tin kod kuće sat vremena ima fizikalnu terapiju. Prije smo često išli na plivanje ali sada sve rjeđe, uglavnom zbog toga što je meni sve teže. Naime, Tinovih  potreba i aktivnosti sve je više i više. Recimo terapijsko jahanje. Tin jaše od svoje četvrte godine uglavnom u udruzi Krila i Jedni za druge. Zadnje dvije godine na jahanje odlazimo jednom tjedno.

KAKO SU TIN I PRIJATELJI SRELI HRABROG PSA
Ivan Tin MarinDugo vremena je išao  na masaža cijelog tijela kod tete Vesne u Galbanumu, danas je to nešto rjeđe zbog  drugih obaveza. Pune dvije godine odlazili smo  kod zvukoterapeuta Svemira Vranka  gdje je osim što je liječen zvukom (didgiridua, tibetanskih zdjela, afro bubnjeva, gitarom, šuškalicama, harmonijskim pjevanjem ) Tin učio svirati i pjevati  i tako se njihovo druženje  pretvorilo u  prijateljstvo i nevjerojatnu povezanost.

Svemir  i Marko Boško  odlučili su biti članovi Tinovog banda. Prvo su, onako u šali, snimili pjesmu Hrabri pas, a zatim pod imenom Tin i prijatelji nastupili na Festivalu jednakih mogućnosti. Time su dali Tinu veliku radost i samopouzdanje. Na festivalu su nastupali tri godine za redom, družili se povremeno i puno mi pomogli u najtežim trenucima Tinova odrastanja. Zajedno su skladali i pisali tekstove za pjesme, a kada se Svemir na kratko preselio u drugu državu, prijatelj Sam Bushara, afro bubnjar, pristao je raditi sa Tinom i učiti ga individualno bubnjati kod kuće. Time smo razvijali obadvije ruke i pokušali uravnotežiti rad obadvije polutke mozga.

PAD NA GLAVU
Nakon nekog vremena prestali smo sa sviranjem jer nisam  imala niti novaca za sve to a i Tinu se dogodila velika nesreća. Jedan je dan bio ostavljen pred školom da pričeka asistenticu koja je bila na zamjeni. Kako nema prostornu orijentaciju, krenuo je tražiti asistenticu u suprotnom smjeru i tako je pao niz rub pločnika na glavu a onda još i kolica na njega. Rezultat: tri razbijena zuba, ozljeda glave, operacija i dugotrajni oporavak.
S ovim padom kao da je palo u vodu sve što smo do tada naučili i postigli. Svega se bojao. Motorički je nazadovao a sviranje smo potpuno prekinuli. Bila sam sretna da je živ.
Nakon nekog vremena postao je vrlo nervozan , često bi  plakao. Bilo mu je silno dosadno. Nedostajao mu je Svemir kojeg nije bilo, društvo, Sam, prijatelji, a s druge strane nije niti mogao dugo biti u nekom društvu jer mu je sve smetalo.

PRVA SLIKA I SAN O IZLOŽBI
I tako smo počeli slikati. Željela sam ga uvesti u neku drugu priču da zaboravi ljutnju, strah, samoću, nemoć… Slušali smo opuštajuću glazbu, kasnije i zvučne knjige, i slikali. Na stol bi postavila platno i na njega staklenu ploču, umočila kistove u boje i stavila ih ispred njega. Nekada je odmah htio raditi a nekada bi plakao i odbijao. Onda bih ja uzela svoj kist i krenula kao da se ništa ne događa. Malo bi razgovarali i usmjerili pažnju na-tko-zna-što-sve-ne i on bi krenuo. Sada jako voli slikati. Često se ljuti kada mu ne dozvolim da koristi samo lijevu ruku, no sa pričama i bojama sve nekako lakše ide, pa je na kraju sretan. Kako obožava šmirglati ostatke daščica, kada ih pošmirgla razvijemo priču i obojimo ih tako da na kraju ispadne nešto zanimljivo.
Sjećam se dana kada smo radili prvu sliku. Igrali smo se, kao on je veliki umjetnik i sprema se za izložbu. Mašta zaista radi svašta. Sestre su se smijale kad su nas čule, no meni to nije bilo bitno , važno je pokazati kada nešto u životu želiš  dovoljno stvarno to i postane stvarno. Mi smo se igrali i kad god se igramo i sanjamo uvijek dosanjamo tu igru.
Tako se Tin igrao da ima svoj band i da će pjevati pred puno ljudi, snimiti CD – pa se mnogo toga ostvarilo. Neke od snimaka možete vidjeti kroz YouTube kanal Tin i prijatelji, ili na FaceBook stranici Tin Ivan Marin.

IZLOŽBA, KONCERTI I NICK VUJIČIĆ
Ivan Tin MarinNa Međunarodni dan osoba s invaliditetom (3.12.2012.) organizirali smo izložbu Tinovih radova. Izložbom  I JA MOGU prije svega sam htjela dovesti našu priču u stvarnost i pokazati da može biti sam sebi, ali i društvu, koristan ako mu se dozvoli. Da može pokazati zahvalnost svima kojima poželi i da je jednako  poseban kao i svi posebni.  Do sada je sudjelovao na F=M-u  tri puta sa „Tinom i prijateljima“ (grupom koja se proširuje s vremenom  sada još za gong majstora i zvukoterapeuta Zorana Malin Mravunca ) i dvije godine izlagao svoje slike sa ostalim umjetnicima sa invaliditetom.  Uz slike ove godine s Edu-Tin kutijicama  (drvene kutijice koje je Tin oslikao ispunjene karticama sa uputama kako se ponašati prema osobama sa raznim vrstama invaliditeta i bontončićem).
S druge strane jako sam sretna da je imao priliku upoznati Nicka Vujičića koji je na njega ostavio snažan dojam. Čitala sam Tinu Nickove knjige u nadi da će naći u sebi snage prepoznati ono najbitnije i ne očajavati, a opet ne misliti kako je najvredniji i da ga svi moraju slušati i služiti mu. To je veliki posao. Ponekad pomislim da ne mogu, a onda pak shvatim da moram zbog njega i drugih sličnih Tinu.
Ono što smatram nekako Tinovim najvećim blagom i sigurnošću su moje tri kćeri (Ana-Marija, Maja i Lucija)  Tinove sestre. One su podržavajuća snaga i ljubav, ali i najveći kritičari. Kada je to potrebno, uvijek su tu, toliko različite ali iste u razumijevanju i ljubavi.  Često zakinute za puno toga, no strpljive i zato im hvala.

MI TRAŽIMO VESELJE I ČINIMO ŽIVOT LJEPŠIM
Tin01txtTin ima poremećaj slijeda, tako da još ne čita samostalno. Počeo je pisati na računalu i sada se može jako dobro shvatiti “što pisac želi reći”. Učimo tako da mu ja čitam gradivo, slikam plakate, pišem u raznim bojama kako bi on to lakše vizualno zapamtio. Puno radimo na dodiru i zvuku jer mi se čini da kroz dodir i zvuk, ali i boju, najviše uči. Ne razumije matematiku, tu je na nivou djeteta iz prvog razreda, no zato obožava povijest, biologiju, geografiju, hrvatski, strane jezike i informatiku. Žao mi je što ne mogu više. Stalno tražim načine kako da ga osposobim što bolje za budućnost, a s druge strane da ostane sretan i radi ono što ga veseli. Znam da  je njegova budućnost sviranje i pjevanje. Pozornica ga snaži kao i ljudi s dobrom vibrom. Jako osjeća druge ljude, kako se oni osjećaju, što misle. Nekada predvidi i osjeti ono što mi drugi ne vidimo. Kroz boje i daščice, fimo masu… mi tražimo veselje i činimo život ljepšim. Zahvalna sam Tinu, svom najvećem učitelju koji mi pomaže da budem bolja  i shvatim osnovu svega  – ljubav.

2 thoughts on “Tin, slike, koncerti i ljudi s dobrom vibrom”

  1. Branko Knežević

    Tin je primjer kako su sredine različite. Dok Marka škola nije prihvaćala, Tin je prihvaćen s velikom ljubavlju i razumjevanjem. Trema mu omogučiti sretan život i da uspije u slikanju i glazbi.. To što ne može svladati matematiku neka to bude najmanji problem, jer sumnjam da će se moći osposobiti za rad. Ja sam na Zavodu Goljak bio odlikaš, predsjednik Omladinske organizacije, trebao sam ići na natjecanje iz Fizike za grad Zagreb, ali se pobunila škola. “Hvala im”. Pošto mi je Komisija za Profesionalnu Orijentaciju preporučilla nastavak škoolovanja na skeptićan naćin, neka pokuša, ja sam s vrlo dobrim uspjehom maturiraao Srednju upravnu školu. Moj je zaključak da nas osposobljaljavate za ono što volimo i dati nam znanja i pomoći nam da budemo svoji u našim životima.

  2. Pingback: Tin, slike, koncerti i ljudi s dobrom vibrom | HSUCDP

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.