Cerebralna paraliza
Cerebralna paraliza definira se kao skupina neuroloških stanja koja utječu na pokrete i tjelesni položaj, uzrokovana oštećenjem ili razvojnim poremećajem mozga u ranoj dobi. Pojam “cerebralna” odnosi se na mozak, a “paraliza” na poremećaj u kontroli pokreta. I dalje se raspravlja o najprikladnijoj definiciji i dijagnozi cerebralne paralize. U nekim se stručnim krugovima predlaže naziv središnji motorički deficit, jer se smatra razumljivijim i manje stigmatizirajućim.
Uzroci i rizični čimbenici
Uzroci cerebralne paralize i čimbenici koji povećavaju vjerojatnost njezina razvoja dijele se na:
- Prenatalne (od začeća do poroda)
- Perinatalne (tijekom poroda i neposredno nakon)
- Postnatalne (nakon prvog tjedna života)
Prenatalni uzroci: nasljedni oblici cerebralne paralize, prenatalni sindromi, kromosomske promjene, urođene infekcije (toksoplazmoza, rubeola, CMV, herpes), cerebralne malformacije (npr. mikrocefalija, fetalni hidrocefalus), manjak kisika, izloženost alkoholu ili lijekovima tijekom trudnoće.
Perinatalni uzroci: krvarenje u mozak, oštećenje tkiva oko moždanih komora (periventrikularna leukomalacija), edem mozga, neonatalni šok, nizak Apgar, respiratorne komplikacije, meningitis, konvulzije, teška žutica, hipoglikemija i metabolički poremećaji. Prijevremeni porod, osobito kod višeplodnih trudnoća, smatra se visokorizičnim.
Postnatalni uzroci: ozljede mozga, infekcije, poremećaji cirkulacije, tumori, manjak kisika.
Rani znakovi i sumnje
Simptomi koji mogu upućivati na cerebralnu paralizu uključuju:
- otežano sisanje, disanje ili gutanje
- slaba kontrola glave nakon 3. mjeseca
- pojačana napetost ili mlohavost mišića
- nemogućnost samostalnog sjedenja do 8. mjeseca
- upotreba jedne strane tijela
- poteškoće pri hranjenju
- jaka razdražljivost
- odsustvo osmijeha
Dijagnoza i terapija
Dijagnozu cerebralne paralize postavlja neuropedijatar i/ili fizijatar. Zbog velikih individualnih razlika, svako dijete treba personaliziran pristup. Tretmani uključuju rad fizioterapeuta, radnog terapeuta i logopeda, s ciljem unapređenja motoričkih sposobnosti, komunikacije i samostalnosti.
Učinkovitost tretmana ovisi o:
- težini oštećenja
- prisutnosti drugih teškoća (npr. senzorne teškoće, epilepsija)
- vremenu započinjanja terapije i njenoj usmjerenosti i učestalosti
Dodatne razvojne teškoće
Djeca s cerebralnom paralizom mogu imati i druge razvojne teškoće, kao što su:
- intelektualne teškoće
- epilepsija
- teškoće vida i sluha
- teškoće u komunikaciji
- specifične teškoće u učenju
- poremećaj pažnje i/ili hiperaktivnost
Podrška obitelji i uključivanje u zajednicu
Roditelji su najvažniji terapeuti u djetetovu životu. Ključno je prihvatiti dijete kao osobu koja živi s cerebralnom paralizom, a ne ju definirati dijagnozom. Kako dijete raste, individualna terapija više nije dovoljna – potrebno ga je uključiti u vrtić, školu i druge društvene aktivnosti.
Ravnopravnost i mogućnosti
Osobe koje žive s cerebralnom paralizom mogu, uz odgovarajuću podršku, uspješno raditi, učiti i biti aktivni članovi zajednice. Nema opravdanog razloga da ne sudjeluju na tržištu rada u zanimanjima za koja su osposobljene.
