Danas obilježavamo Svjetski dan borbe protiv dječje paralize
Svake godine 24. listopada obilježavamo Svjetski dan borbe protiv dječje paralize, u spomen na Dr. Jonasa Salka, koji je vodio tim koji je razvio prvo cjepivo protiv poliomijelitisa.
Dječja paraliza je iznimno zarazna virusna bolest, koja većinom pogađa djecu mlađu od 5 godina. Ona napada živčani sustav i može u vrlo kratkom roku uzrokovati potpunu paralizu. Virus se prenosi s osobe na osobu, uglavnom fekalno-oralnim putem ili, rjeđe, npr. kontaminiranom vodom ili hranom.
Početkom prošlog stoljeća dječja paraliza je bila jedan od glavnih uzroka smrti, akutne paralize i doživotnog invaliditeta, a od nje su strahovali roditelji diljem svijeta. Situacija se drastično promijenila nakon što je je Dr. Jonas Salk 1955. godine izumio cjepivo, koje je u zemljama koje su ga uvele, prvenstveno razvijenim zemljama ovaj virus stavilo pod kontrolu. Situacija je bila ponešto drugačija u zemljama u razvoju, gdje je s rutinskom imunizacijom započeto tijekom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Promatrajući globalno, broj slučajeva u svijetu se smanjio za 99% nakon što je Svjetska je zdravstvena organizacija 1988. godine pokrenula Globalnu inicijativu za iskorjenjivanje dječje paralize.
Što se tiče Hrvatske, pedesetih virus je počeo uzimati maha da bi vrhunac dosegao 1960., kada je broj slučajeva dosegao gotovo 600. Već iduće godine započinje masovna kampanja cijepljenja koja je trajala dvije godine, a obuhvatila je sve osobe do 20 godina starosti. Zahvaljujući kampanji, došlo je do značajnog pada morbiditeta te je poliomijelitis postao rijetka bolest. Posljednji slučaj dječje paralize u Hrvatskoj zabilježen je 1989. godine.
Povodom obilježavanja ovog značajnog dana, u nastavku donosimo iskustvo g. Damira Brkića, predsjednika Udruge osoba s invaliditetom Virovitica.
Kako je izgledalo liječenje u vrijeme kada cjepiva još nije bilo?
Epidemija dječje paralize počela je 1960. godine te je tada nabavljeno cjepivo i započelo je masovno cijepljenje djece. U to sam vrijeme imao 5 godina te sam s majkom putovao u Zagreb kako bih se cijepio. Ona se, naime, jako bojala zaraze. Bio sam dijete i ne mogu reći da se svega savršeno sjećam, ali ono što znam je da sam u Zagrebu dobio temperaturu te smo otišli liječniku. Dali su mi injekciju penicilina misleći da se radi o prehladi. Sutra ujutro više nisam mogao stati na noge pa su me hitno prevezli u bolnicu Rebro gdje mi se stanje pogoršalo – postao sam potpuno nepokretan.
Sjećam se da su me stavili u čelična pluća jer nisam mogao disati. Nakon nekog vremena moje je tijelo svladalo virus dječje paralize, ali posljedice su ostale do danas. Živci u leđnoj moždini bili su mi oštećeni i prekinuti. Prebačen sam u Krapinske toplice gdje je odmah počela rehabilitacija ne bi li mi pokušali pomoći i spasili ono što se moglo. Ruke su mi se oporavile, ali neki živci koji pokreću mišiće na nogama bili su trajno uništeni. Prohodao sam šepajući. S vremenom, zbog slabosti mišića i šepanja iskrivila mi se i kralježnica.
Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo s obzirom na dijagnozu?
Djetinjstvo i prva četiri razreda osnovne proveo sam u toplicama – Krapinske, Tuheljske i Lipik. Peti i šesti razred bio sam kod kuće. Nakon toga, otišao sam u dječju bolnicu na Kantridi u Rijeci gdje sam prošao nekoliko operacija koje su mi trebale popraviti hod. Ondje sam proveo godinu dana i završio 7. razred u bolnici. Vratio sam se kući i tu nastavio školovanje, a nakon 8. razreda upisao sam gimnaziju.
Djetinjstvo u toplicama provodio sam s drugom bolesnom djecom i svi smo bili isti. Nismo igrali igre koje su bile dostupne zdravoj djeci, već one koje smo mogli. Nedostajali su nam roditelji. Kada sam nastavio školovanje kod kuće družio sam se sa zdravom djecom. Napomenuo bih da su me prihvatili i nikada se nisam osjećao manje vrijednim. U gimnaziji sam bio jedina osoba s invaliditetom, ali nisam imao nikakvih problema. S kolegama iz razreda družio sam se i van nastave. Kada smo išli na izlete, ako nisam mogao hodati, nosili bi me na svojim leđima.
Nakon gimnazije završio sam Fakultet organizacije i informatike (FOI) u Varaždinu i radio u računskom centru u Tvinu do mirovine.
Nekako najljepši period mog života započeo je kada sam se priključio organiziranim odmorima za osobe s invaliditetom pa sam tako provodio po dva tjedna u odmaralištu Perna u blizini Orebića. Ondje bi se okupilo više od 200 osoba s invaliditetom, a bile su organizirane razne aktivnosti, poput turnira u šahu i izleta.
Kako danas gledate na svoje iskustvo i što biste poručili mlađim generacijama koje možda ne shvaćaju koliko su cjepiva promijenila živote ljudi?
Za mene je cijepljenje počelo prekasno. Ne znam kakav bi bio moj život da sam se kao dijete cijepio ranije.
Intervju je povodom Svjetskog dana borbe protiv dječje paralize objavljen i na portalu Zdravlje i ja.