Svakoj organizaciji koja vodi brigu o svojim članicama, da bi mogla planirati, organizirati i provoditi svoje aktivnosti, potrebno je što više informacija o njima. Niti naš Savez u tome nije iznimka. Zbog toga je početkom godine stručna služba Saveza odlučila sastaviti upitnik o uvjetima rada, statusu, potrebama, željama, mišljenjima i procjenama svojih udruga članica.
Da ne bi izmišljali “toplu vodu”, kao predložak poslužio je upitnik koji su Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i Academy for Educational Development koristili za jedno svoje istraživanje o udrugama civilnog društva.
Iako smo bili svjesni da će jedan poprilično opširan upitnik izazvati negodovanje onih koji bi ga trebali popunjavati, bili smo spremni na pojedinačna dodatna uvjeravanja i objašnjavanja o koristi koju očekujemo od njegovih rezultata.Već sama obrada podataka ukazala je na neke zanimljive rezultate koji su prvi put prezentirani na stručno-informativnom sastanku predstavnika udruga 25.-27.05.2012. u Zadru. Naslov prezentacije je bio vrlo znakovit: “Survivor – Kako osobama s invaliditetom pružiti kvalitetnu socijalnu uslugu i pri tome preživjeti”. U to vrijeme već se znalo da će programi koje provode udruge osoba s invaliditetom biti nastavljeni samo ako pristanu na velika “rezanja” proračuna po principu “uzmi ili ostavi” te da natječaja za projekte i nove programe ove godine neće biti (uz izuzetak asistenata, volontera i tumača). Pa ipak, kod sviju je još uvijek tinjala nada da država neće dozvoliti gašenje udruga koje svojim radom uskaču u veliku prazninu skrbi o osobama s invaliditetom i na taj način stvaraju mnogo bolju sliku o humanosti te iste države. Pola godine kasnije: iste udruge, ista država, isti problemi. Samo sada još izraženiji.
Što su nam zapravo udruge rekle o sebi a što o savezima? Što očekuju od saveza a što od države? Da li smo spremni izvući pouke i okrenuti ih u vlastitu korist? I tko će, na kraju, preživjeti?
MALA SOBA 3 SA 3
Prostorni uvjeti u kojima rade udruge osoba s invaliditetom mnogo toga mogu nam ispričati: u kakvim je odnosima udruga s lokalnom zajednicom, provodi li udruga neke organizirane aktivnosti ili socijalne usluge, ima li udruga potencijal za unapređenje svog djelovanja i slično. Sama činjenica da sve 34 udruge koje su sudjelovale u anketiranju imaju osiguran prostor za svoj rad mogla bi nas navesti na zaključak da prostor ne predstavlja smetnju ili ograničenje u radu udruga. Naime dvije udruge posjeduju vlastiti prostor a čak 26 udruga (76%) koristi prostor koji im je ustupila lokalna uprava i to bez naknade. Devet udruga ili skoro svaka četvrta (26%) radi u unajmljenom prostoru. Ovih devet udruga sigurno nije sa simpatijama gledalo na iznenada probuđenu savjest lokalnih čelnika koji su zaključili da bi korisnicima svojih prostora mogli početi naplaćivati najam po tržišnim cijenama i tako priskrbiti više sredstava svom proračunu. Kada se u “istom loncu” nađu udruge navijača čiji se “izvještaji o radu” redovito mogu pročitati u crnim kronikama, sakupljači poštanskih maraka i udruge osoba s invaliditetom, onda je jasno da lokalnoj upravi uopće nije jasno da udruge osoba s invaliditetom obavljaju neke od poslova za koje su u decentraliziranom sustavu oni zaduženi, poslove koji pomažu obiteljima i osobama s invaliditetom i poslove koji utječu na socijalnu sliku lokalne sredine i općenito na kvalitetu življenja. Da ne spominjemo financijski okvir u sklopu kojeg kroz poreze na dohodak osobnih asistenata i onih u nastavi, tumača znakovnog jezika te javnih radova ne tako mala sredstva odlaze u proračune lokalnih zajednica.
Ako vam se čini da u prethodnim podacima “nešto nije u redu sa zbrojem udruga” onda ću samo napomenutu da 4 udruge imaju prostor na dvije, odnosno tri lokacije i to s različitim načinima financiranja.
No mnogo bolju sliku o prostornim uvjetima daju podaci o površini prostora u kojem djeluju udruge. Čak 13 udruga (38%) radi u prostoru manjem od 50 m2. Sasvim je jasno da je u takvom prostoru vrlo teško organizirati aktivnosti ili pružati socijalne usluge.
Svaka četvrta udruga radi u prostoru površine između 50 i 100 m2 (9 udruga ili 26%) dok skoro svaka sedma (5 udruga ili 15%) koristi prostor površine između 100 i 200 m2. Prostor površine veće od 200 m2 koristi svaka peta udruga (7 udruga ili 21%). Recimo da u najmanjem prostoru radi udruga “Mali princ” iz Ivanić Grada (15 m2) a u najvećem Bubamara iz Vinkovaca (492 m2). Naravno da udruge koje raspolažu s većim prostorom taj prostor koriste za mnogobrojne aktivnosti i socijalne usluge. U pravilu te udruge zapošljavaju veći broj osoba – socijalnih radnika, psihologa, defektologa i terapeuta, i u svojoj lokalnoj zajednici prepoznate su kao značajan i vrijedan partner. Nažalost, zbog velike potražnje za poslovnim prostorom, teško je očekivati da će barem one udruge koje rade u najtežim prostornim uvjetima (do 50 m2) u doglednoj budućnosti riješiti taj svoj veliki problem. Njima ostaje da se za provođenje svojih projekata, programa i socijalnih usluga povežu s drugim udrugama koje bi im mogle povremeno ustupiti dio svog prostora ili da sklope partnerstvo s npr. nekom ustanovom iz sustava socijalne skrbi te da u njenim prostorijama izvode svoje aktivnosti – kako za korisnike ustanove tako i za svoje članove.
Kada je u pitanju dostupnost udruga svojim članovima, onda možemo reći da najveći broj udruga (29 ili 88%) radi pet dana u tjednu dok po dvije udruge rade dva, odnosno jedan dan. Nažalost, samo je 9 udruga dostupno svojim članovima u kasnijim poslijepodnevnim satima (iza 15 ili 16 sati), i to dvije udruge pet dana tjedno, jedna udruga dva dana a šest udruga jedan dan. Mišljenja sam da bi udruge koje ne rade u kasnijim poslijepodnevnim satima trebale razmotriti potrebe svojih članova i osigurati im svoju dostupnost makar jedan dan u tom terminu.
Opremljenost ureda relativno je zadovoljavajuće iako je iz samog pitanja i danih odgovora nemoguće dobiti uvid da li opremljenost ureda zadovoljava potrebe te u kakvom je stanju oprema koja je kroz upitnik samo kvantitativno pobrojana. Naime, veliki dio opreme udruge su dobivale kroz donacije. Dijelom kao donaciju nove opreme a većim dijelom kroz donaciju već korištene opreme.
Sve udruge imaju barem jedno računalo (u prosjeku 4,5 računala po udruzi). Slična situacija je i s pisačem, telefaksom kao i pristupom Internetu koje nema samo jedna udruga. Poprilično je dobra opremljenost i drugim uređajima (fotokopirni aparati, skeneri, projektori i fotoaparati) dok vozila posjeduje 21 udruga (ukupno 25 vozila). Uglavnom su to kombi vozila, ali nažalost iz upitnika nije bilo moguće doznati više informacija (da li se radi o vozilima za prijevoz osoba u kolicima, koliko se kolica može prevoziti, da li imaju podiznu rampu i slično).
Iako samo jedna anketirana udruga nema pristup Internetu i elektronskoj pošti, tijekom obilaska dali smo im preporuku da taj problem čim prije riješe te ako bude potrebno, ponudili smo im i pomoć. Stajalište Saveza je da je elektronska komunikacija danas jedan od uobičajenih i potrebnih načina dostupnosti udruge svojim članovima, partnerima, donatorima te državnim i lokalnim vlastima i institucijama.
U udrugama koje su sudjelovale u Udrugoskopu učlanjeno je 15.070 članova od čega ih je 3.329 (22,1%) s cerebralnom i dječjom paralizom. Primarni članovi u skoro svim udrugama su odrasle osobe i mladi s invaliditetom. Djeca s teškoćama u razvoju primarni su članovi u 26 udruga (76,5%) a kod 18 udruga (53%) roditelji djece s teškoćama u razvoju.
SOCIJALNE USLUGE, PROJEKTI I PROGRAMI
Sve udruge deklariraju se kao pružatelji jednog ili više oblika socijalnih usluga. Gotovo sve udruge provode savjetovanje i informiranje članova te održavaju različite kreativne radionice (29 ili 85%) a samo nešto manje njih uslugu osobnog asistenta (23 ili 68%) i uslugu prijevoza (22 ili 65%). Polovica udruga organizira za svoje članove uslugu pomoći u kući što je jedna od značajnih usluga u nastojanju da se osobe s cerebralnom i dječjom paralizom ne izdvajaju iz svog doma i obiteljskog okruženja u neku od institucija.
Pravnu pomoć svojim članovima omogućava 16 udruga (47%). Prava je šteta što veći broj udruga nema tu mogućnost ali ona je povezana s angažiranjem pravnika. Udruge koje nemaju ovaj oblik socijalne usluge možda bi je za svoje članove mogle ostvariti kroz suradnju sa susjednim udrugama ili mrežom udruga. Naravno, ako se pokaže da je potreba za pravnom pomoći veća od onoga što udruge mogu same organizirati i provesti, HSUCDP bi trebao pronaći način da tu uslugu učini dostupnom svim onima kojima je potrebna.
Slična situacija je i s pružanjem psihološke pomoći koju provodi 14 udruga (41%).
Iako čak više od tri četvrtine udruga ističe da su djeca s teškoćama u razvoju njihovi primarni članovi, samo 13 udruga (38%) provodi stručni rad s njima (logoped, psiholog, radni terapeut, pomoć u nastavi) i zasigurno na ovom području leži veliki potencijal za razvoj i pružanja usluga svojim članovima. Ako to još povežemo s uvođenjem sustava kvalitete, onda možemo govoriti i o izlasku udruga na tržište socijalnih usluga te o potpisivanju ugovora s Ministarstvom socijalne politike i mladih.
Jedan od načina na koji su udruge osiguravale provođenje socijalnih usluga bile su prijave pa potom i provođenje projekata i programa. Iako smo očekivali da su sve udruge prijavile barem po jedan projekt ili program, ipak 3 udruge (9%) nisu u 2011. godini prijavile niti jedan projekt. Preostala 31 udruga natjecala se s čak 255 prijedloga projekata, što je u prosjeku više od 8 projekata po udruzi. Ove podatke možemo tumačiti samo kao veliki interes udruga da svojim aktivnostima doprinesu boljitku osoba s invaliditetom. Uspješnost u odobravanju projekta bila je dobra (57%). Naime, odobreno je 146 projekata za 30 udruga, to jest u prosjeku 3 projekta po udruzi.
S programima je situacija malo drugačija zato što udruge koje već provode program nisu mogle za vrijeme njegovog trajanja prijaviti novi. Tako je samo polovica (17) udruga prijavilo program i za njih 14 on je odobren. To je uspješnost od čak 82%.
Zanimalo nas je što udrugama predstavlja najčešće probleme prilikom prijave projekata. Sve udruge su se složile da je to nedovoljno iskustvo u pisanju projekata (što je s obzirom na broj od 255 prijava projekata u 2011. godini teško za povjerovati) kao i neinformiranost o raspisanim natječajima i nedostatno poznavanje (engleskog) jezika na kojem je potrebno pisati prijave za EU projekte. Svaka druga udruga osjeća probleme nedostatka stručnog osoblja a svaka treća se žali na nedovoljnu motiviranost članova i na vrlo složene zahtjeve koje treba ispuniti prilikom prijave projekata. Interesantno je da niti jednoj udruzi problem nije bila tehnička opremljenost ili nedostatak tehničkog i informatičkog znanja.
U trenutku kada se neki projekt ili program odobri nikako ne znači da je to kraj problemima. Istina, niti jedan problem nije iskočio kao dominantan, da je prisutan kod svih udruga. Dapače, četiri udruge izjasnile su se da nemaju nikakvih problema u provedbi projekata. Što bi rekla revizija provedbe – ne znamo, tako da za sada ne možemo ništa drugo nego vjerovati ovim izjavama. Svaka druga udruga zato se susreće s nedostatkom financijskih sredstava za provedbu projekata a samo nešto je rjeđi problem da kada se započne s provedbom – članovi udruga ne pokazuju interes da se uključe u njega (14 udruga ili 41%). Ovaj podatak otvara mnoga pitanja koja nisu bila predmet ovog anketiranja a bilo bi ih korisno ispitati. Sva se ta pitanja mogu podvesti pod načine na koje udruge ispituju svoje članove o njihovim potrebama te o prezentiranju korisnosti projekta za same članove. Kako će se vidjeti nešto kasnije – udruge izjavljuju da ispituju potrebe svojih članova – a to onda znači da bi se svi zajedno trebali pozabaviti ovim misterijem.
Od značajnijih problema nekoliko udruga prijavilo je nedostatak stručnog osoblja za provedbu (8), nedostatak opreme za provedbu (7) i nedostatak suradnje s raznim nivoima vlast (7).
ALTRUIZAM LJUDSKIH POTENCIJALA
Sljedeća grupa pitanja odnosila se na ljudske potencijale. U trenutku ispunjavanja anketnog upitnika u udrugama je, bez osobnih asistenata i asistenata u nastavi, radilo 459 osoba koje su za to primale neki vid naknade ili plaće. 
Tri udruge nisu imale niti jednu osobu koja je radila za novčanu naknadu. S druge strane, u 26 udruga radile su 233 osobe koje nisu primale nikakvu novčanu naknadu.
Među zaposlenima primjetna je značajna razlika po spolu. Tako je udio žena čak 81% dok je muškaraca samo 19%. Ovo pripisujemo tome da se radi uglavnom o tzv. “ženskim radnim mjestima” (socijalni radnici, logopedi, rehabilitatori, terapeuti). Nešto drugačija slika je kada pogledamo spol predsjednika udruga. Malo više od polovice su muškarci 18 (52%) naspram 16 (48%) žena. Većina predsjednika su umirovljenici (18) ili zaposleni negdje izvan udruge (11). Samo dvoje predsjednika zaposleno je u udruzi dok ih je troje nezaposleno.
Na pitanje s kojim se problemima suočavaju kada su u pitanju zaposleni članovi, udruge su najčešće odgovarale da je to nemogućnost osiguranja redovitih prihoda zaposlenika (56%) i nemogućnost zapošljavanja na neodređeno vrijeme (33%). Ističe se da se u udrugama zaposle stručnjaci koji u godinu ili dvije steknu vrijedno iskustvo o radu u udrugama civilnog društva te s osobama s invaliditetom, a onda, kada se očekuje da počnu vračati ono što je u njih uloženo, zbog navedenih nesigurnosti zaposle se negdje drugdje.
Nedovoljna stručnost zaposlenika, nedovoljno iskusno osoblje i pretjerana fluktuacija relativno su rjeđi odgovori i navodi ih tek svaka peta udruga.
Udruge su omogućile svojem osoblju da pohađa edukacije iz mnogih područja ali još uvijek osjećaju potrebu i interes za dodatnim edukacijama. Najtraženije edukacije su za fundraising (62%) i pisanje prijedloga projekata (56%), što jasno ukazuje na stremljenje udruga da se okrenu i drugim izvorima i načinima financiranja te organiziranju novih oblika pomoći i usluga svojim članovima.
U radu udruga vrlo često sudjeluju i volonteri. Bez njih rad udruga bio bi limitiran a članovi bi ostali bez mnogih usluga koje im podižu kvalitetu življenja. Skoro sve udruge (31 ili 91%) u svom radu koristile su volontere. Čak 546 volontera, ili u prosjeku skoro 18 po udruzi, svoje vrijeme posvetili su radu s osobama s invaliditetom. U 71% udruga volonteri su angažirani svakodnevni ili najmanje jednom tjedno, što nam jasno govori koliko rad udruga ovisi o njihovom angažmanu. Imajući to u vidu malo smo bili neugodno iznenađeni podatkom da tek 19 udruga ili 61% onih koji su koristili rad volontera, vodi evidenciju njihovog rada. Svjesni smo da mnogima vođenje bilo kakvih evidencija ili redovito zapisivanje aktivnosti predstavlja “veliki napor”, ali na taj način zapravo izražavamo i nepoštovanje radu i doprinosu volontera. Pored toga, evidentiranje njihovog rada moglo bi biti od velike koristi kako bi se potpuno dokumentirano moglo govoriti o “dodanoj vrijednosti” koju udruga ostvaruje, o količini posla koja je obavljena, pravdati donatorima utrošena sredstva ali i vrednovati rad volontera i ako se ukaže prilika nagraditi ih za to.
BLAGO ONOM TKO IH IMA
Financijska situacija u udrugama posebno nas je zanimala. Financijska stabilnost udruga jedan je od najvažnijih faktora u njihovom opstanku i ispunjavanju uloge zbog koje su osnovane. Dobra volja i rad bez naknade bit će dovoljni za pokretanje nekih aktivnosti, ali ako udruge nemaju sredstava da plate npr. troškove režija onda u svom prostoru neće moći raditi bez svjetla, neće moći uključiti računalo ili poslati telefaks bez struje, neće moći zagrijati prostoriju, koristiti telefon ili mobitel, neće se moći napisati prijavu za projekt i poslati je. O nabavi potrebne opreme, plaćanju stručnjaka, edukaciji – da ne govorimo.
Financiranje udruga u 2011. godina najviše se obavljala kroz natječaje za projekte i programe koje su raspisivala ministarstva. Čak 30 udruga financiralo je dio ili većinu svog djelovanja na ovaj način. Svaka druga udruga dio svojih prihoda prikupila je kroz donacije građana a njih 14 (41%) primilo je donacije poslovnog sektora. Samo 3 udruge (9%) koristile su sredstva koja su dobila od lokalne uprave. Čak ih se više financiralo kroz EU fondove (5) ili naplaćujući svoj rad i usluge (6). No, trebalo bi ipak podsjetiti da 26 udruga (76%) koristi prostor koji su dobili na korištenje od lokalne uprave i to bez plaćanja naknade.
Za 15 (44%) udruga prihodi u 2011. godini su se povećali u odnosu na prethodnu godinu a za isti broj udruga prihodi su se smanjili. Četiri udruge imale su isti prihod u 2011. kao i u 20110. godini. Koliko god nas raduje broj udruga kojima se povećao prihod, još više nas je zabrinuo podatak o 15 udruga kojima se prihod smanjio. Svjesni smo i toga da je trenutna situacija neusporedivo lošija od one koja je opisana kroz odgovore u upitnicima (2011. godina).
Jedna udruga imala je prihod manji od 10 tisuća kuna a četiri udruge između 10 i 100 tisuća kuna. 13 (38%) udruga imale su prihod između 100 i 500 tisuća kuna. Ako to zbrojimo dolazimo do podatka da je nešto više od polovice udruga u 2011. godini ostvarilo prihod manji od 500 tisuća kuna.
Zadovoljstvo je bilo vidjeti da je 9 udruga imalo prihod od 500 tisuća do milion kuna a čak 7 prihod veći od milion kuna. Naravno, ovdje je riječ o velikim udrugama koje su osigurale sredstva kroz natječaje i realizirale veći broj projekata. Za 2012. godinu podaci neće biti niti blizu ovima. Ponajviše zbog toga što su izostali natječaji ministarstava za projekte i programe, a sredstva za nastavak već ugovorenih programa smanjena su za 60 do 70%.
Jedan od načina da udruge informiraju javnost o svojim financijama je javno objavljivanje financijskih izvještaja. To zasigurno utječe na transparentnost rada udruga i na povećanje povjerenja lokalne uprave i zajednice. Nažalost, samo 18 udruga izjavilo je da objavljuje financijske izvještaje s tim da ih samo 5 to radi kroz medije dostupne široj javnosti (na Internetu i u tiskanim medijima). Ovaj segment udruge bi svakako morale popraviti i učiniti svoje financije ali i rad mnogo transparentnijima. Tim više što objava na vlastitim Internet stranicama ne iziskuje nikakve dodatne troškove.
Zanimalo nas je što udruge misle što bi bio za njih najbolji način financiranja njihovih aktivnosti. Ponudili smo 8 mogućnosti a svaka udruga mogla je odabrati više prihvatljivih odgovora. Nije nas niti najmanje začudilo što se najviše njih, čak 28 (82%), opredijelilo za opciju da država financira “udruge s posebnim statusom”. Očito da veliki broj njih još uvijek doživljava državu kao jamac sigurnosti bez obzira na teškoće u kojima se nalazi.
Dosada pretežiti način financiranja – kroz natječaje ministarstava za projekte i programe – dobrim smatra 19 (56%) udruga a financiranje iz sredstava lokalne samouprave preferiralo bi 18 udruga (53%), dok 15 (44%) udruga smatra da su to natječaji EU fondova. Svega nekoliko udruga perspektivnim smatra financiranje iz domaćih fondova (5), samofinancirajućim aktivnostima (5), prilozima građana (4) ili donacijama poslovnog sektora (3). Očito je da su i udruge prepoznale da je u ekonomskoj krizi privatni sektor pojačano okrenut prema vlastitom preživljavanju te da “reže” sve troškove koji nisu okrenuti vlastitom napretku. Nekolicina velikih kompanija koja je prihvatila koncept tzv. “društveno odgovornog ponašanja” i koje imaju redovite natječaje za različite humanitarne projekte, nikako ne mogu biti realan i ozbiljan izvor prihoda za bilo koju grupaciju udruga. Tim više što se i u ove natječaje polako uvlači netransparentno lobiranje u kojem najmanju ulogu ima društvena ili humanitarna vrijednost predloženih projekata.
MALI UTJECAJ I VELIKA OČEKIVANJA
Sljedeća grupa pitanja obrađivala je odnose udruga sa savezima, lokalnom upravom i državnim tijelima. Za početak zanimalo nas je kako udruge procjenjuju utjecaj saveza i mreža udruga na tijela vlasti i donositelje odluka. Od 34 udruge koje su sudjelovale u anketiranju njih 26 (76%) su, osim našeg, članice i nekih drugih saveza i mreža udruga. Samo 6 udruga (19%) smatra da je taj utjecaj velik. Ostalih 26 udruga (81%) koje su odgovorile na ovo pitanje imaju percepciju da je utjecaj saveza i mreža udruga na donositelje odluka mali (24) ili nikakav (2). Ovi rezultati trebali bi u svim savezima “upaliti crveno svjetlo” i dobro ih zamisliti što je rezultat ovakve percepcije udruga. Da li je u pitanju slaba informiranost udruga, neadekvatne metode koje provode i koje ne donose rezultate ili nešto treće.
S posebnim interesom čekali smo ocjene dosadašnje aktivnosti našeg Saveza. Na pitanje kako ocjenjuju dosadašnje aktivnosti Hrvatskog saveza udruga cerebralne i dječje paralize bilo je potrebno odabrati ocjenu na skali od 1 (vrlo loše) do 5 (odlično). Niti jedna udruga našim aktivnostima nije dala vrlo lošu ocjenu, ali ju je jedna ocijenila ocjenom 2. Ocjene 3 i 4 dobili smo od po 14 udruga a odličnu ocjenu od 4 udruge. Prosječna ocjena je 3,64. Koliko god je teško komentirati ovakvu ocjenu jer je nemamo ni sa čim usporediti, jasno je da mjesta za napredak ima. Kako po pitanju provođenja i širenja aktivnosti na udruge koje do sada njima nisu bile obuhvaćene, preko osmišljavanja novih pa sve do učinkovitijeg kontakta s udrugama i povećanja transparentnosti našeg rada.
Pretpostavku da je značenje našeg Saveza za udruge članice veliko, jer zbog čega bi inače ulazile u savez, stavili smo na kušnju pitanjem o njegovoj procjeni. Udruge su trebale odabrati ocjenu na skali od 1 (potpuno nevažna) do 5 (vrlo važna). Sasvim očekivano nijedna udruga ne smatra da je značenje Saveza potpuno nevažno ali ipak jedna udruga ocijenila ga je ocjenom 2. Ne želeći dovoditi u pitanje pravo svake udruge da sama kroz svoje kriterije preispituje i procjenjuje važnost suradnje s drugim partnerima, pa time i s našim Savezom, ova ocjena malo nas je začudila jer dolazi od udruge s kojom Savez ima vrlo dobre i suradničke odnose. Da li se radi o pogrešci u interpretaciji skale ocjena ili o našoj pogrešnoj percepciji da je oblik dosadašnje suradnje trebao biti značajan za tu udrugu – vidjet će se u neposrednom razgovoru.
Ocjenu 3 procijenile su 4 udruge a ocjenu 4 njih 8. Suradnju Saveza sa svojom udrugom vrlo važnom smatra čak 20 udruga (61%). Prosječna ocjena od 4,42 daje nam za pravo da budemo njome zadovoljni ali i da ovo povjerenje opravdamo budućim radom kako bi popravili percepciju udruga o aktivnosti Saveza.
Osim suradnje Saveza s udrugama, zanimalo nas je kako udruge ocjenjuju suradnju s lokalnom upravom. Na prethodnim pitanjima vidjeli smo da su se samo 3 udruge financirale sredstvima lokalne uprave ali i to da ih 26 koristi prostor bez plaćanja naknade. I ovdje se procjenjivalo na skali od 1 (vrlo loša) do 5 (odlična). Po dvije udruge ocijenile su suradnju kao vrlo lošu te ocjenom 2. Ocjenu 3 dodijelilo je 10 udruga a ocjenu 4 njih 11. Odličnu suradnju s lokalnom upravom ima 8 udruga. Prosječna ocjena je 3,55.
Da ne bi sve ostalo na lokalnom nivou, upitali smo udruge o najčešćim problemima na koje nailaze u suradnji s državnim institucijama. Od ponuđenih odgovora svaka druga udruga žalila se na ispolitiziranost i na razočaranost što državne institucije nemaju sredstava za pomaganje udrugama. Samo nešto manje udruga (14 ili 41%) žali se da državne institucije nisu zainteresirane i da ne shvaćaju ulogu udruga, kao i da velika državna administracija usporava razmjenu informacija. Veliku zastupljenost, kod 12 udruga (35%), imaju problemi vezani uz ulogu “neformalnih kontakata” iliti “veza” kao i to što se suradnja teško ostvaruje zbog različitih razina kompetentnosti udruga i državnih institucija.
Koliko državna i lokalna tijela uvažavaju udruge osoba s invaliditetom pokušali smo doznati kroz sudjelovanje predstavnika udruga u savjetodavnim tijelima. Niti u jedno takvo tijelo nije uključeno 12 udruga (36%), dok je 19 udruga (58%) uključeno u povjerenstva na lokalnoj razini. Samo 4 udruge (12%) sudjeluju u radu savjetodavnih tijela na državnoj razini. Nažalost, iz postavljenog pitanja i ponuđenih odgovora nije moguće zaključiti koliko se u tim savjetodavnim tijelima uvažavaju mišljenja predstavnika udruga.
Kako udruge osoba s invaliditetom postoje najviše zbog pomoći svojim članovima, zanimalo nas je kako se članovi uključuju u rad udruge, koji su im prioritetni problemi te da li udruga ispituje zadovoljstvo članova njihovim radom.
Skoro sve udruge ispituju potrebe svojih članova (30 ili 88%) i konzultiraju ih prilikom planiranja aktivnosti (28 ili 82%) a zavidno veliki broj udruga (23 ili 68%) angažira svoje članove kao volontere.
Samo su dvije udruge izjavile da do sada nisu prikupljale reakcije članova na aktivnosti udruge. Najviše udruga (27 ili 79%) te informacije prikuplja na neformalan način – kroz neciljane individualne razgovore. Pa ipak 21 udruga (62%) u ispitivanju zadovoljstva članova koristila je i neke od formaliziranih načina ispitivanja (ankete).
Kada su u pitanju problemi članova, najveći broj udruga ističe sasvim očekivano problem pristupačnosti i nemogućnost uključivanja na tržište rada (po 25 udruga ili 74%) te nedovoljan broj usluga i servisa za osobe s invaliditetom ili njihove obitelji (22 udruge ili 65%) i neuključenost u svakodnevni život lokalne zajednice (20 udruga ili 59%). U nešto manjem broju udruga ističu probleme predrasuda okoline prema osobama s invaliditetom (16 udruga ili 47%) te nemogućnost uključivanja u redovne odgojno-obrazovne programe (9 udruga ili 26%).
Za kraj pitali smo udruge koliko su neki od nabrojanih problema značajni za održivost udruga. Udruge su svaki od problema procjenjivali na skali od 1 (uopće nisu važni) do 5 (vrlo su važni). Prema procjeni udruga najznačajniji je problem nedostatak potpore od strane države (prosječna ocjena je 4,43) te nedovoljna suradnja s lokalnim vlastima (4,37), nepoticajni pravni okvir (4,15) i nedovoljno razvijena suradnja među udrugama (4,03). Iza njih slijede nerazvijenost građanske kulture (3,97), negativan stav javnosti i građana (3,84), povlačenje međunarodnih donatora (3,78), nerazvijenost društvene odgovornosti poslovnog sektora (3,74) i loša suradnja s medijima (3,64).
UMJESTO ZAKLJUČKA
Ovaj grubi presjek stanja u udrugama koje su članice našeg Saveza jasno nam ukazuje što bi sve Savez trebao činiti u narednom periodu. Rezultati Udrugoskopa poslužili su predstavnicima udruga i stručnoj službi Hrvatskog saveza udruga cerebralne i dječje paralize na stručno informativnom skupu koji je održan u svibnju u Zadru kao podloga za donošenje smjernica za buduće aktivnosti. Bit će interesantno vidjeti, prilikom idućeg anketiranja, da li su, te kakvi i koliki pomaci napravljeni.
