Oni nemaju skrivenih političkih ambicija. Oni nisu ničija “produžena ruka”. Iza njih ne stoji dobro ustrojena mašinerija sindikata ili političkih stranaka. Iza njih stoje njihova djeca. Njihovi anđeli s teškoćama u razvoju. Ali te teškoće nisu jedine teškoće koje ih muče. Dozlogrdila im je neosjetljivost društva na to što njihova djeca ne mogu koristiti prava koja im pripadaju. Nikakva posebna prava, samo da budu izjednačenih mogućnosti sa svojim vršnjacima. Traže razvoj rane intervencije i rehabilitacije u svim dijelovima Republike Hrvatske. Traže i prostornu prilagodbu svih javnih objekata i pristup osobama s invaliditetom. Podržavaju deinstitucionalizaciju i traže osiguranje neophodne odgojno-obrazovne podrške (pomoćnici u nastavi i prevoditelji). Traže i veću društvenu uključenost i zapošljavanje osoba s invaliditetom, bolju kvalitetu i dostupnost ortopedskih pomagala te unapređenje statusa roditelja njegovatelja i umirovljenih osoba s invaliditetom.

Prosvjed roditelja

Oni su se samoorganizirali na Facebook društvenoj mreži i preko nje koordiniraju svoje stavove i aktivnosti. Prvi javni prosvjed organizirali su u prosincu prošle godine na Markovom trgu u Zagrebu koji je rezultirao radnim sastankom s predstavnicima Ministarstva socijalne politike i mladih, Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta te Ministarstva zdravlja. Međutim, pet mjeseci poslije, smatraju da pomaka nema i ne žele se miriti s time. Izdali su proglas (pročitajte tekst proglasa) i pozvali na javno okupljanje u subotu 11. svibnja u Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Splitu i Dubrovniku.

Loše vrijeme i kiša koja je u subotu padala nije spriječila uporne roditelje, dobar dio njih bio je s djecom, da obučeni u žute majice na kojima je pisalo: S POTEŠKOĆAMA SE MOŽEMO NOSITI, S NEPRAVDOM NE!!! javno zatraže sustavno rješavanje problema koji opterećuju djecu s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom i članove njihovih obitelji. Ono po čemu je ovaj prosvjed drugačiji od, recimo, nedavnih koji su organizirali sindikati, je to što nema ama baš nikoga tko se (makar javno) ne slaže sa stavovima koje iznose članovi inicijative Pomozimo djeci s invaliditetom. Međutim, to nije dovoljno da bi se ukazane nepravilnosti ispravile. Makar ne na način i u roku kako to inicijativa očekuje.

Sise i guzice

Ali na ovom mjestu neće biti riječi o tome. Tekstu Proglasa teško je bilo što dodati ili oduzeti. Međutim, ne mogu ne primijetiti da jedna ovakva inicijativa koja govori o ravnopravnosti u društvu, o problemima slabijih članova zajednice, o tome kako želimo da se naše društvo odnosi prema osobama s invaliditetom, nije adekvatno popraćena u medijima, ali što još više boli – među udrugama osoba s invaliditetom i savezima udruga.
Dok mali interes medija više nikoga ne čudi (nema skandala, nema kandidata za Remetinec, nema “sisa i guzica”), izostanak jasne i glasne podrške udruga osoba s invaliditetom teško je protumačiti. Tek nekolicina udruga, uglavnom onih čiji su istaknuti članovi uključeni u Facebook inicijativu, javno je podržala prosvjed i pozvala svoje članove da sudjeluju u njima. A što je s ostalima? Što je sa savezima udruga osoba s invaliditetom? Ne zastupamo li svi mi prava osoba s invaliditetom? Nisu li zahtjevi i ciljevi roditelja okupljenih u Facebook inicijativu ono za što se zalažemo svi mi u tzv. pokretu osoba s invaliditetom? Ama nije vrag da smo mi svi zadovoljni sa stanjem i statusom osoba s invaliditetom i njihovih obitelji a samo 3 tisuće zavedenih facebookovaca ne vidi to blagostanje?

Ne bi se šteli mešati

Možda je zavladala apatije i politika nezamjeranja. Ili je problem u tome što je u tijeku natječaj za institucionalnu podršku i neki su procijenili da bi podrškom prosvjednika naštetili interesima svoje udruge? Ili je to možda rezultat politike koju već godinama neki (čim se spomene riječ prosvjed) javno zastupaju kroz frazu: “Bolje je i pet godina pregovarati nego samo jedan dan ratovati”?
Bilo kako bilo, udruge osoba s invaliditetom izdale su svoja načela. Nisu pružile podršku legitimnoj borbi onih kojima je “voda došla do grla”. Nisu podržale zagovaranje prava osoba s invaliditetom. Dakle, i svojih članova. Na taj su način poslale poruku: “Nadležni neka rade što misle da treba, mi se ne bi šteli mešati!”. Kao da se radi o nećemu što nema veze s njima. A što kada jednog dana njima voda dođe do grla?
No ipak, da ne bi baš sve bilo crno, na fotografijama s prosvjeda u Splitu među mnoštvom žutih majica i balona uočili smo pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom Anku Slonjšak. To i ne čudi. Radi se o ozbiljnoj ženi koja svoj posao shvaća ozbiljno. Koja zna da je njena zadaća biti s osobama s invaliditetom i saslušati probleme koji ih muče te u okviru svojih mogućnosti pomoći im. A zamislite kako bi nam tek bilo da se i neki drugi uozbilje i svoju ulogu u pokretu osoba s invaliditetom počnu shvaćati ozbiljno…