A tako volimo misliti o sebi da smo humani …

Denis BjelcicNema medija koji jučer nije izvještavao o Denisu Bjelčiću, trinaestogodišnjem dječaku s cerebralnom paralizom koji uz to na jedno oko ne vidi a posljednji problem – onaj s bubrezima, pokrenuo je lavinu nevjerojatnih ljudskih reakcija. Denis i pored toga što je ovisan o tuđoj pomoći, zahvaljujući ogromnoj volji, pohađa šesti razred zagrebačke osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević i to po redovnom programu. Kako mu je prije nekoliko mjeseci otkriven bubrežni kamenac liječnici su preporučili da pije što više vode. Zbog toga Denis mora češće ići na WC, a on je u prizemlju škole, za razliku od njegovog razreda koji se nalazi na prvom katu. I kada se činilo da će zamjenom učionica novonastali problem biti neutraliziran – došlo je do pobune roditelja čija djeca pohađaju razred koji bi trebao zamijeniti učionicu s Denisovim razredom. Svoju djecu iz protesta nisu doveli u školu. Neće valjda njihova djeca koja idu u treći razred nakon preseljenja biti na istom katu sa šestim razredom!? Zbog nekog malog u kolicima?

Mentalitet ili nešto drugo?

Nažalost, odavno su kola otišla u krivo. Mentalitet naslijeđen iz druge polovice prošlog stoljeća (“ja imam pravo” i “neće meni nitko zapovijedati”) samo se prilagodio novim vremenima. Sada mislimo da imamo pravo odabrati ne samo školu koju će pohađati naše dijete, nego i učionicu. Što je iduće na redu? Da ne želimo da razrednik bude ćelav? Da ne želimo slati dijete u školu ako se cijeli razred ne pomoli prije početka nastave? Da profesor tjelesnog mora navijati za Dinamo ili možda Hajduk? Ili ćemo zahtijevati da roditelji trebaju dati suglasnost koje nastavne cjeline iz matematike će njihova djeca učiti? I sve to u ime nekog imaginarnog prava na sve i svašta. A Denis i njegovo pravo? O ljudskosti da ne govorim. A pomoći slabijem? Gdje li je samo nestala ta vrlina roditelja navedenog trećeg razreda?

Ne pomažite Denisu preko njegovih leđa
Reakcije ljudi koji su pročitali vijest o besčutnom postupku roditelja koji svoju djecu nisu pustili u školu zato jer je njihov razred premješten u drugu učionicu bile su očekivano žestoke. Toliko žestoke da su roditelji brže-bolje pokušali “umanjiti štetu” tvrdeći da je ovaj štrajk djecom zapravo akcija pomoći Denisu jer Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport nije obavio sve što je trebalo i oni ga na ovaj način žele potaknuti. Dragi roditelji – ostavite se ovakvog pomaganja. Ako zaista želite pomoći Denisu – ne činite to preko njegovih leđa.
Međutim ovaj pokušaj “kontranapada” neslavno je propao kada su u javnost dospjele poruke “štrajkaša” koje su razmjenjivali tijekom koordinacije svoje akcije.
“… dovedeni smo u pat poziciju gdje sustav prvenstveno razmišlja o potrebama djeteta s posebnim potrebama. Na nas apeliraju da budemo razumni i spremni na kompromis, koji u ovom slučaju ide samo na štetu naše djece i djece 6.a razreda”
ili
“Svi se brinu o invalidu – a što je s našom djecom?”

A što na sve to kaže škola? Novinari na to nisu uspjeli dobiti odgovor. Ne samo to – ravnateljica im je zabranila pristup na bilo kojem dijelu prostora koji pripada školi. Što javnost ima uopće da se interesira o Denisu? Tako ne preostaje ništa drugo nego da se zadovoljimo priopćenjem koje je poslala:
“Ono što mogu reći je da OŠ S. S. Kranjčevića u skladu sa svojom ulogom nastoji u svakom trenutku djelovati obrazovno, odgojno i prosvjetiteljski. Jedna od vrijednosti koju promičemo zajedno sa svojim učenicima i njihovim roditeljima je inkluzivno obrazovanje i prihvaćanje različitosti u najširem smislu. Naša škola je u slučaju učenika s posebnim potrebama napravila sve što je u njezinoj moći kako bi osigurala inkluzivno obrazovanje, i to, moram naglasiti, uz veliku i nesebičnu pomoć Vijeća roditelja, koji predstavljaju sve roditelje ove škole. Budući da se radi o kompleksnoj problematici u čije rješavanje su uključene sve nadležne institucije, vjerujem da će se vrlo brzo iznaći najbolje moguće rješenje. Smatram da povlačenje po medijima, društvenim mrežama i sličnim glasilima ne koristi niti školi niti bilo kojem učeniku koji je pohađa i iskreno vjerujem da će svi to razumjeti i poštovati”

O ovom problemu u Jutarnjem listu oglasile su se i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom i pravobraniteljica za djecu kao i pročelnik Ureda za obrazovanje, kulturu i sport:

Mila Jelavić, pravobraniteljica za djecu: Unatoč svjesnosti o postojanju problema, škola nije riješila pitanje pristupačnosti. Uz to, u školi se razvija atmosfera netolerancije i nepoštovanja prava djeteta s teškoćama u razvoju.

Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom: Upoznati smo s tim problemom od samog početka. Održali smo sastanke i školi uputili upozorenje da prekine s diskriminirajućim ponašanjem prema učeniku te omogući organiziranje nastave u prizemlju.

Ivica Lovrić, pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport: Gradski ured priprema dokumentaciju za gradnju dizala u školi. Dogovoreno je da će danas početi radovi na prenamjeni sanitarnog čvora na prvom katu, što je privremeno rješenje.

Budimo pošteni, škola je još u rujnu prošle godine pokrenula akciju prikupljanja sredstava za adaptaciju WC-a i kupnju novog skalamobila. Na sastanku s Denisovim roditeljima i zamjenikom pravobraniteljice za osobe s invaliditetom dogovoreno je da se pristupi realizaciji. Nakon toga navodno je Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport zaustavio ove aktivnosti zato što su one u njihovoj nadležnosti. Međutim, za privremeno rješenje problema, zamjenu učionica, nije bila potrebna dozvola Grada nego samo malo dobre volje.
Svjedoci smo da je prije svega dva tjedna mala Nora Šitum ujedinila cijelu Hrvatsku u misiji prikupljanja novca za njezino liječenje u SAD. Tako smo bili ponosni – pokazali smo koliko možemo biti humani. I nije to bilo prvi put. I prije Nore pomagali smo u mnogim medijski popraćenim akcijama. A onda je trebalo samo zamijeniti učionice između dva razreda u školi. Zar je stvarno jednostavnije pokloniti nekome nekoliko kuna nego ljudskost živjeti? A tako volimo misliti o sebi da smo humani.

I za kraj: Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport u samo jednom danu odlučio je krenuti s radovima na dizalu i WC-u. Za svaku pohvalu. Samo da se to nije prelomilo na Denisovim leđima.

4 thoughts on “A tako volimo misliti o sebi da smo humani …”

  1. Branko Knežević

    Sve ovo što čitam je žalosno, ali istinito. Roditelji razmišljaju na način da previše “zaštićuju” svoju djecu. “Moje djete mora živjeti kako smo i mi živjeli”. A, za druge kojima je život teži, ” humani” su samo javno da se ne bi prepoznalo njihovooo licemjerje, To nije demokracija! Niti sloboda mišljenja! To je javno skidanje maske i pokazivanje sebićnosti kojoj organi vlasti moraju stati na kraj. Čestitam Denisu i njegovim roditeljima koji se bore protiv sebićnosti roditelja

    1. Branko Knežević

      Sve ovo što čitam je žalosno, ali istinito. Roditelji razmišljaju na način da previše “zaštićuju” svoju djecu. “Moje djete mora živjeti kako smo i mi živjeli”. A, za druge kojima je život teži, ” humani” su samo javno da se ne bi prepoznalo njihovooo licemjerje, To nije demokracija! Niti sloboda mišljenja! To je javno skidanje maske i pokazivanje sebićnosti kojoj organi vlasti moraju stati na kraj. Čestitam Denisu i njegovim roditeljima koji se bore protiv sebićnosti roditelja. Mislim da je većinu u našoj zajednici humanost slabija karakterna strana. Hvala!

      Reply ↓

  2. moja je kcer rekla jednu recenicu: “za Noru je skupljeno puno novaca da bi joj pomogli i poslali ju na drugi kraj svijeta na lijecenje, a Denisu ne zele pomoci da se spusti samo jedan kat nize” 🙁
    eto, dovoljno govori misao djeteta od 11 godina, od srca i najiskrenije. sto se nazalost za licemjerne roditelje ne bi moglo reci. o osoblju skole ne bih ni govorila.

    1. Odrasli bi mnogo češće trebali slušati djecu. Ona još uvijek ne iskrivljuju ono što vide i što im razum kaže. Lijepi pozdrav Vama i kćerki.
      RP

Comments are closed.

Skip to content