Ovaj U okviru projekta „Promocija razvoja i rana intervnecija - roditelj u ulozi učitelja” Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Republike Hrvatske i Hrvatskog saveza udruga cerebralne i dječje paralize (HSUCD P) za 2009.  godinu, izdane su tri brošure autora Miroslava Pospiša:

-PROMICANJE SPREMNOSTI ZA ŠKOLU U DOJENČETA I MALOG DJETETA
-PROMOCIJA  RAZVOJA  I RANA  INTERVENCIJA-RODITELJ U ULOZI UČITELJA
-PROGRAMI  RANE INTERVENCIJE

Projekt se bavi optimiziranjem šansi da dijete raste i razvija se kao zdrava osoba, sposobna da voli i da vodi produktivan život i da jednog dana podiže vlastitu djecu. Postojala su suprotsavljena mišljenja o važnosti prvih triju godina života za razvoj djeteta (teorija karakterizirana kao „nula do tri” (Zero to Three, 1999.) i znanstvenika koji su govorili o „mitu prvih triju godina života”.
Žarište pristupa prvim godinama života proizašlo je iz neuroznanstvenih činjenica koje su ukazivale, prvo, da je razdoblje koje počinje prije rođenja i nastavlja se kroz prve tri godine života, karakterizirano brzim formiranjem sinapsi, i drugo, veličina mozga i funkcije ovise o stimulaciji iz okoline. Ti nalazi podupirali su ideju da su djetetova iskustva kroz dojenačku dob i u ranom djetinjstvu temeljna za njegovo zdravlje i zadovoljstvo, te pridonose sposobnosti za učenje.
Budući da su roditelji i drugi odrasli u djetetovu životu posrednici kod ranih iskustava, znanje o razvoju mozga, isto kao i načela koja osiguravaju servisi tijekom ranih godina, imaju potencijal povećanja djetetovih sposobnosti za kasniji akademski uspjeh.
O brošuri „Promicanje spremnosti za školu u dojenčeta i malog djeteta”
Polazak u školu nije prva stuba na ulazu u svijet edukacije i učenja. U prvih pet godina važno je da dijete naučimo kako učiti.Cilj je osigurati djeci da budu spremna za školu. Priprema djeteta za školu zahtijeva dvije jednako važne vještine: socijalno-emocionalne vještine potrebne za komunikaciju, suradnju i savladavanje izazova i kognitvne vještine koje osiguravaju djetetu specifično osnovno znanje (npr.  slova i brojevi). Kognitivni razvoj, koji uključuje razvoj pismenosti i matematičke vještine, krucijalni je dio pripreme za školu. Nije potrebna posebno organizirana instrukcija.  Svakodnevne aktivnosti i iskustvo mlađeg djeteta osiguravaju priliku za učenje kroz igru. Kognitivni razvoj je prirodni produkt tople i voljene obitelji, iskustva i dobrog treninga i obogaćene okoline.
Kod dojenčeta i malog djeteta sva područja razvoja su u međusobnom odnosu. Učenje vrlo malog djeteta ide kroz igru, aktivno istraživanje okoline i, najvažnije, kroz interakciju sa značajnim odraslima u njegovu životu.
Djeca ulaze u dojenačko - obiteljske programe na različitim razinama socijalno-emocionalnoga, kognitivnog i fizičkog razvoja. U prve tri godine vještine se razvijaju različitim brzinama u pojedinog djeteta neko dijete može imati bogati rječnik, ali zaostatak u motornim vještinama ili može biti brzo i koordinirano u fizičkim igrama, ali ima poteškoće u pronalaženju prijatelja.  Brbljanje, govor, gledanje i slušanje pripremaju dojenče i malo dijete da želi i da je kasnije sposobno prepoznati slova, čitati i pisati. Razvoj jezika osigurava temelj za razvoj pismenosti. Govor, glasno čitanje i pjevanje stimuliraju djetetovo razumijevanje i upotrebu jezika, a slušanje drugih omogućuje djetetu razvoj fonološke svjesnosti. Rani matematički koncepti i vještine na kojima se gradi matematički kurikulum prvog razreda uključuju: prepoznavanje veličine, oblika i uzorka; sposobnost verbalnog brojenja (prvo unaprijed, a zatim unatrag); prepoznavanje brojeva; sposobnost identifikacije više ili manje u količini; znanje o skupinama, npr. koja skupina ima 4, a koja 5 parova.  Matematičke vještine, jezik i socijalne vještine idu zajedno. Čak i jezične aktivnosti poput pričanja priče grade matematičke vještine, pomažući djeci da razviju sekvencijske vještine koje su kasnije vezane za razvoj matematičkih koncepata.
O brošuri: Promocija razvoja i rana intervencija - roditelj u ulozi učitelja
Svaki djetetov razvoj predstavlja refleksiju genetskih čimbenika i čimbenika okoline. Koju ulogu igra rano iskustvo u određivanju djetetova kognitivnog i socijalnog razvoja?  Kakvu ulogu imaju roditelji? Jeli moguće otkloniti posljedice ranoga razvojnog manjka? Ta pitanja imaju duboke implikacije na kontinuirana razvojna obiteljska načela.
Kritična područja politike prema djeci traže naše razumijevanje:
- iskustva malog djeteta imaju dubok utjecaj na rani i kontinuirani razvoj;
- roditelji igraju vitalnu ulogu u razvoju djeteta; topla, kontinuirana skrb, ljubav i poštovanje su elementi koji su potrebni djetetu za zdrav kognitivni, socijalni i fizički razvoj;
- rast i razvoj ne prestaju poslije dojenačke dobi, dobi malog djeteta i školske dobi; razvoj i učenje nastavljaju se kroz cijeli život, ali je potvrđeno da su rane godine života krucijalne kao temelj za učenje i ljubav;
- socijalna politika mora osigurati sigurnu i prikladnu zdravstvenu skrb, edukaciju i potporu roditeljima kao kritične komponente koje osnažuju obitelj, lokalnu zajednicu i naciju kao cjelinu.
Oboje, geni i okolina, međusobno djeluju na kompleksni način gradeći mozak. Postoji li kritično razdoblje povezano s razvojem mozga?
Kritično razdoblje specifično je razvojno vrijeme u kojem je organizam specifično senzitivan na utjecaj okoline. Neki utjecaji prije ili poslije kritičnog razdoblja imaju malo ili su bez utjecaja na razvoj. Genetski čimbenici vode razvoj, a malnutricija, različiti lijekovi i bolesti majke mogu disruptivno djelovati na razvoj.
Budući da kritično razdoblje nije ograničeno samo na dojenačku dob, to ne umanjuje važnost iskustva, osobito u ranom životu, u oblikovanju mozga. Za vrijeme prenatalnog i ranog postnatalnog razdoblja, prisustvo rizika iz okoline može imati devastirajuće posljedice na razvoj općenito, a posebno na razvoj mozga.
Rana intervencija obuhvaća brojne strategije koje pomažu obitelji i potiču zdravi razvoj djeteta. Rana intervencija formalno je pokušaj djelovanja stručnjaka u poboljšanju kvalitete života djece, s početkom u prenatalnom razdoblju i nastavlja se do polaska u školu. Cilj rane intervencije je rad s obitelji zbog povećanja i dodatka potpore, što predstavlja najbolje moguće temelje za buduće zdravlje i za buduće ekonomsko i socijalno funkcioniranje Roditelji postaju u potpunosti odgovorni za djetetovo rano učenje, a njihova uloga kao učitelja ogromna je.
Brošura: Programi rane intervencije
Postoje kritična razdoblja za razvoj pojedinih sustava mozga, ali je sigurno da unos informacija iz okružja u pravom trenutku oblikuje mozak. Potrebna je sigurna, usklađena okolina, koja osigurava prilike za bogate emocionalne, socijalne i kognitivne interakcije. Istraživanja su pokazala da dijete treba izvjesne elemente u ranim stadijima razvoja kako bi razvilo svoje pune potencijale, a to su:
- osjećaj posebnosti, ljubavi i vrijednosti;
- osjećaj sigurnosti;
- osjećaj povjerenja u svoju okolinu;
- vođenje;
- uravnotežena iskustva slobode i ograničenja;
izloženost različitoj jezičnoj okolini, igri, istraživanju, knjigama, glazbi i prikladnim igračkama.
Spona privrženosti između majke i djeteta važna je za zdravi razvoj djeteta. Mozak dojenčeta je dva puta aktivniji od mozga odraslog.  Neuroznanstvenici fokusiraju se posebno na prve tri godine života, jer je otkriveno da je to vrijeme osobito važno. Za vrijeme tog razdoblja ljudski mozak ima najveći potencijal za učenje. Između bebe i njezinih roditelja većina se interakcija odigrava na intuitivnoj osnovi. Roditelji pokazuju zapanjujuće intuitivno ponašanje sa svojim bebama. Podižu visinu glasa, usporavaju ritam svog govora i dodaju mu pjevnu kvalitetu i govore u razmacima od pet do petnaest sekundi. Dijete je „na poslu“ cijelog i svakog dana. Ono neprestano uči. Za njega nema razlike između učenja i igranja, između rada i igre.  Dijete ne može učiti iz naših iskustava. Ono mora učiti iz vlastitog iskustva.Treba mu njegov vlastiti uspjeh i vlastite greške. Roditelj mu pomaže da raste ako:
- sluša njegove ideje;
- ističe njegove uspjehe;
- razmišlja zajedno s njim;
- pusti ga da uči na pogreškama;
- nalazi vrijeme za njega.
Kako bi se moždane stanice razvile, potrebna je njihova aktivacija unosom informacija u mozak i veze s drugim stanicama. Te veze, putevi i mreže, omogućit će djetetu da razvije vid, sluh, jezik, osjet mirisa, mišićnu kontrolu i rasuđivanje. Možemo zaključiti da je komunikacija aktivirana senzornim iskustvima djeteta. Promjene u biološkom sustavu uključuju promjene funkcije i proces oblikovanja unutarnje strukture mozga. Psihološki sustav utječe na emocionalne  karakteristike i karakteristike ponašanja djeteta. Promjene u socijalnom sustavu uključuju utjecaj djeteta na neposrednu okolinu i društvo u cjelini. Roditelji moraju prilagoditi svoje napore stadijima razvoja djeteta s namjerom da povećaju šanse djeteta da postigne svoj puni potencijal.  Holistička priroda razvoja ukazuje na veliku važnost fizičkog razvoja.  Razvoj vještina pokreta utječe na kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj. Kretanje osigurava mnoga prva iskustva socijalizacije djeteta, jer dolazi do interakcije s roditeljima i drugima iz okoline. Razvoj jezika blisko je vezan uz emocije i djeca koja dobivaju bezuvjetnu ljubav i puno topline imaju bolju šansu da nauče jezik, nego djeca koja ne primaju dovoljno ljubavi. Mozak je dizajniran za  učenje. U tom kontekstu naše prve godine života imaju u žarištu dva specifična tipa učenja. Prvo je učenje prikladnih emocionalnih odgovora. Taj proces poznat je kao usklađivanje. Mozak je rođen s kapacitetom izražavanja šest ili možda osam emocija. Usklađivanje pomaže djeci aktivirati emocionalno stanje prikladno i u kontekstu. Drugi tip učenja je više formalizirani tip kognitivnog učenja koje roditelji i skrbnici osiguravaju mlađoj djeci kroz upotrebu igračaka i igre. Igra je kamen temeljac u ranom razvoju svakog djeteta. Roditelj ne treba učiti dijete kako istraživati svijet i kako se oduševljavati svijetom; dijete već posjeduje dar svjesnosti, što je osnova za njegovu igru, posebno tijekom prvih dviju godina života.  Istraživanje kroz igru i otkrivanje svijeta, sve je od čega se sastoji rano djetinjstvo. Programi rane intervencije moraju biti dizajnirani kroz povezanost procjene, intervencije i evaluacije.  Glavni cilj inicijalne procjene je formuliranje realističnih ciljeva koji su udruženi s individualiziranim evaluacijskim planom. Specifični intervencijski pristup obrađuje senzornu integraciju i samoregulaciju kod dojenčeta i malog djeteta. U zaključku se ističe da su ljudski odnosi temelj na kojima se gradi djetetova budućnost.
IZDANJA KNJIGA NEPROFITNE NACIONALNE ORGANIZACIJE „NULA DO TRI” (ZERO TO THREE)
„Nula do tri” (Zero to three) je nacionalna neprofitna organizacija čija je uloga promocija zdravog razvoja dojenčeta i malog djeteta, podupirući i snažeći obitelji, lokalne zajednice i one koji rade u njihovu korist. U tu svrhu „ Zero to three” publicira autoritativna istraživanja, praktične izvore i nove ideje za one koji rade i skrbe za dojenčad, malu djecu i njihove obitelji. Knjige su selekcionirane za publikaciju od neovisnoga izdavačkog odbora.
Mišljenja i pogledi u knjigama su mišljenja autora i ne moraju reflektirati mišljenja „Zero to three”. Više informacija o „Zero to three” može se nači na www.zerotothree.org GORDON WILLIAMSON, MARIE ANZALONE: SENZORNA INTEGRACIJA I SAMOREGULACIJA:
Pomoć vrlo malom djetetu u interakciji s okolinom (Sensory Integration and Self-Regulaton in Infants and Toddlers: Helping Very Young Children Interact With their Environment), ZERO TO THREE : National Center for Infants, Toddlers and Families: Washington, DC, 2000.
Svako dijete ima jedinstveni oblik primanja i odgovora na informacije, preko osjetila, iz vanjskog svijeta i svoga tijela - individualni profil senzornog izbora i tolerancije.  Svako dijetete mora također savladati svoju jedinstvenu okolinu, koja je sastavljena od odraslih i djece, mjesta i stvari, prizora, zvukova, mirisa, kakvoće, okusa, rutine, tranzicije i prekida, svega što čini dnevni život. Većina vrlo male djece postaje adaptirana na ono što vide, čuju i osjećaju i organiziraju senzornu informaciju na svrhovit način u regulaciji svojeg ponašanja. Mnoga druga djeca uče graditi svoje vlastite kapacitete i prihvaćati pomoć od drugih, kako bi mogla uspjeti i savladati frustracije novog učenja.  A neka djeca zahtijevaju pomoć u savladavanju poteškoća u senzornim procesima i postizanju stupnja samoregulacije, potrebne za uspješnu interakciju s okolinom i za istraživanje okoline. Monografija je pisana za multidisciplinarni pristup, jer mnogi ljudi imaju važnu ulogu u pomoći dojenčadi i maloj djeci u interakciji s okolinom. Usmjerenost monografije je medicinska, terapeutska, edukacijska, prema mentalnom zdravlju i psihosocijalnom području.
Monografija će pomoći čitaocu u:
- razumijevanju senzornog razvoja dojenčeta i malog djeteta;
- procjeni i intervencijskom pristupu promocije samoregulacije i adaptivnog ponašanja vrlo malog djeteta
- razumijevanju novih smjernica i osnova istraživanja na području senzornog razvoja.
Monografija je usmjerena na djecu od rođenja do treće godine života, ali njezina načela su relevantni za rad sa svom mlađom djecom. Pristup je temeljen na:
individualnim razlikama u samoregulaciji ponašanja;
- individualiziranom intervencijskom pristupu rješavanju problema;
- intervencijskim strategijama koje su integralni dio svakodnevnih djetetovih aktivnosti i rutine;
- više specijaliziranim intervencijskim strategijama koje zahtijevaju dodatni trening.
Diskusija se provodi kroz pet poglavlja:
Poglavlje 1. Senzorni sustav i senzorna integracija. Opisuju se modaliteti kroz koje primamo  senzorni ulaz informacija iz naše vanjske okoline i tijela i uvodi se koncept senzorne  integracije, koji zahvaća organizaciju osjeta za adaptivnu upotrebu.
Poglavlje 2. Opservacija ponašanja na senzornoj osnovi u dojenčeta i malog djeteta. Osigurava
se okvir za razumijevanje kako senzorni integrativni procesi sudjeluju u ponašanju dojenčeta i malog djeteta, osobito u odnosu na budnost, pažnju, afekt i akciju.
Poglavlje 3. Oblici senzorne integracije. Prikazuje se koncept senzorne modulacije i praxia, koji dopušta opis oblika ponašanja na senzornoj osnovi mlađeg djeteta. Također, predstavlja se okvir za klasifikaciju problema senzorne integracije i samoregulacije.
Poglavlje 4. Procjena, vođenje i metode skrininga i procjene senzorne integracije i interpretacija podataka procjene i intervencijskog planiranja.
Poglavlje 5. Intervencija, potrebe roditelja, važnost modificiranja senzorne okoline i priroda
kliničkog rezoniranja za vrijeme izravne intervencije. Interevencijsko vođenje opisuje slučajeve djece s hiperaktivnšću, hiporeaktivnošću i dispraksijom.
EDWARD ZIGLER, DOROTHY SINGER, SANDRA BISHOP – JOSEPH: DJEČJA IGRA (Children’s play), ZERO TO THREE Press: Washington, DC, 2006.
Dva prominentna teoretičara dvadesetog stoljeća, Jean Piaget i Lav Vigotsky isticali su važnost igre u kognitivnom razvoju. Igra, prema Piagetu (1932.), osigurava djetetu mnogostruke prilike interakcije s okolinom i stvaranje vlastitog znanja o svijetu. Igra je jedan od primarnih  konteksta kognitivnog razvoja. Lav Vigotsky isticao je sociokulturne utjecaje na razvoj, osobito kako interakcije s ljudima - roditeljima, učiteljima, vršnjacima njeguju kognitivni razvoj. Tvrdio je da se razvoj pojavljuje unutar „zone proksimalnog razvoja”, zadaci koji su teški za dijete mogu biti riješeni uz pomoć nekog tko je vješt u tim zadacima. Zona proksimalnog razvoja bila je konceptualizirana kao donji limit (kada dijete samo riješi zadatak) i gornji limit (kada je dijete sposobno riješiti zadatak, vođeno instrukcijom). U interakciji s vještijim partnerima, dijete može naučiti gornji limit zone. Vigotsky je tražio da igra služi primarnom kontekstu kognitivnog razvoja: „Igra je izvor razvoja i kreira zonu proksimalnog razvoja.” U igri, dijete je u interakciji s drugima (vještijim vršnjacima, učiteljima, roditeljima) i može učiti od njih. Dalje, Vigotsky je tvrdio da kada dijete upotrebljava predmete kako bi predstavilo druge predmete u igri (npr. upotreba kocke kao telefona), ono razvija apstraktno mišljenje. Jednom kada dijete razvije sposobnosti simbolizacije kroz igru, sposobno je koristiti te sposobnosti za čitanje i pisanje.  Slijedeći pravila koja su prisutna gotovo u svim igrama, dijete razvija samoregulaciju, sposobnnost važnu za uspjeh u strukturiranoj okolini školskog razreda. Dekade empirijskih istraživanja pokazale su korist igre za kogntivni, socijalni i fizički razvoj:
- Kognitivni razvoj - i straživanja su pokazla korist utjecaja igre na kognitivni razvoj, uključujući jezične vještine, rješavanje problema, simbolične vještine, pamćenje i kreativnost.
- Socijalni razvoj – Igra je pokazala  doprinos razvoju socijalnih vještina kao što su suradnja i slijeđenje pravila, empatija, samoregulacija, kontrola impulsa i motivacija.
- Fizički razvoj – Istraživanja su našla pozitivni utjecaj igre na djetetov fizički razvoj, uključujući mišićni razvoj, koordinaciju i prevenciju pretilosti.
Prepoznavši vitalnu važnost igre u djetetovu razvoju, eksperti su organizirali kurikul upotrebljavajući igru u poboljšanju kognitivnog razvoja i isto tako u učenju preliteralnosti i literalnosti. U razvoju djeteta treba imati fokus na cijelo dijete. Važno je istaknuti da pristup razvoju cijelom djetetu, ne odbacuje vrijednost promocije kognitivnog razvoja. Moramo gledati sve sustave razvoja kao sinergijske, fokusirane na djetetov odgoj i edukaciju. Ignoriranjem doprinosa fizičkoga i psihičkog sustava učenju, promovira se edukacijski sustav koji će propasti. Ekstremno stajalište da je samo kognitivni razvoj važan, može dovesti do ekstremne reakcije da je samo socioemcionalno zdravlje važno.
KADIJA JOHNSTON, CHARLES BRINAMEN: KONZULTACIJE O MENTALNOM ZDRAVLJU U DJETETOVOJ SKRBI (Mental Heaalth Consultation in Child Care), ZERO TO THREE Press: Washington, DC 2006.
Budući da mlađa djeca provode sve više vremena u programima brige za djecu, ti programi imaju
sve značajniji utjecaj na njihovo socijalno i emcionalno zdravlje. U knjizi „Konzultacije o mentalnom zdravlju u djetetovoj skrbi” Kadija Johnston i Charles Brinamen prikazuju suvremenu teoriju i nude praktične savjete u poboljšanju odnosa između programa, osoblja, roditelja, djece i konzultanata mentalnog zdravlja u cilju identificiranja zapreka za kvalitetnu skrb. Skrb djece mlađe od pet godina je jedan od najvažnijih poslova u društvu.  Program dijete-roditelj uveo je konzultante dnevne skrbi 1988. godine.  Svojom aktivnošću program je proširio svoju filozofiju postupanja s malom djecom u kontekstu definiranja odnosa prema brizi za djecu.
U to vrijeme briga za malo dijete dijete koje uči hodati – počinje se sve više isticati u izravnom kliničkom radu programa dijeteroditelj, djelomično zbog toga što se briga za djecu šire provodi u zajednici. Ponekad terapeuti programa dijete-roditelj gledaju na brigu za dijete kao na olakšanje za roditelje koji su pod stresom i intervenciju za dijete u nadi da će pozitivno međudjelovanje između djeteta i pružatelja skrbi moći izgraditi pozitivno emocionalno iskustvo. Ali kako su programski psihoterapeuti dolazili u kontakt s pružateljima skrbi za djecu mnogo češće, oni su shvatili da su pružitelji skrbi za djecu imali mnogo istih problema kao roditelji, posebno s djecom čija je povijest odnosa bila tegobna. Izobrazba konzultanata dnevne skrbi i nadgledanje konzultacije o mentalnom zdravlju zahtijevaju tako opširno temeljno znanje da niti jedna osoba vjerojatno nema iskustvo u svim aspektima rada. Kompetentan konzultant o mentalnom zdravlju treba razumjeti načela na kojima se temelji rano učenje, razvoj djeteta i mentalno zdravlje. Većina potencijalnih konzultanata ima iskustvo u jednom ili drugom području, ali im je potrebna izobrazba da popune praznine u svojoj stručnosti. Kliničari trebaju naučiti razliku između  konzultacije i tretmana. Zbog toga što su se stručnjaci brige o mentalnom zdravlju naučili da se usredotoče na patologiju, oni trebaju osvježiti ili proširiti svoje znanje o tipičnom razvoju.
Potrebno je savladati sljedeća područja:
1.  Svijest o sebi. Konzultanti trebaju biti u mogućnosti da promatraju sebe i otkrivaju svoje vlastite osjećaje, sklonosti i utjecaj na ostale.
2.  Znanje o načelima mentalnog zdravlja djeteta. Izravno iskustvo s malom djecom donosi najpotpunije i najdublje razumijevanje tih načela, što pomaže da konzultant razumije perspektivu djeteta. Razumijevanje sustava obostranog utjecaja djeteta i pružatelja skrbi pomaže konzultantima u razvrstavanju teškoća u tom odnosu.
3.  Iskustvo rada s roditeljima. Rad s roditeljima male djece priprema konzultante da se suoče s normalnim strahovima roditelja, projekcijama i nerazumijevanjima.  Takvo iskustvo olakšava održavanje neutralnoga i receptivnog sustava u suočavanju s problematičnom roditeljskom praksom.
4.  Poznavanje tipičnog razvoja djeteta. Znanje o tipičnom razvoju djeteta pomaže konzultantu u izboru najrazličitijih suradnika i izdvaja različite uzroke djetetovih teškoća.
5.  Vještine grupnog pomaganja. Velika komponenta rada konzultanta je interakcija sa skupinama učitelja koji pružaju pomoć. Stručnjaci koji brinu o djeci imaju različite razine obrazovanja, iskustva i kulturnih postavki o brizi za djecu i zato često imaju problem u međusobnoj komunikaciji. Konzultant je pozvan da tumači jedinstveni pogled u naporu da pomogne razvijati njihov jedinstveni pristup u radu s djecom.
6.  Procjenjivanje grupne brige. Uspješni konzultant, čak ako obuhvaća brigu za određeno dijete, mora uzeti u razmatranje ograničenja grupne brige – kako reakcije druge djece tako i sposobnosti pružatelja skrbi da izađe u susret potrebama osoba unutar konteksta grupnog okružja.
7.  Znatiželja i poštivanje razlika. Moraju se poštivati kulturne i individualne razlike koje mogu pridonijeti neslaganju i teškoćama među odraslim pružateljima skrbi.  Subjektivna iskustva, utjecaj kulture na percepciju i značenje načina komuniciranja, praksa podizanja djeteta i razvojna očekivanja isprepletena su u radu konzultanta.
Obuka konzultanata mora inkorporirati načela mentalnog zdravlja i razumijevanje obrazovanja i razvoja u ranom djetinjstvu. Nastoji se povećati razumijevanje tipičnog razvoja ranog djetinjstva kao i grupne skrbi i utjecaja na razvijanje osjećaja o sebi.
Obuka za konzultante dnevne skrbi sastoji se od didaktičnog seminara, savjetovanja o kliničkim slučajevima i kliničkom nadgledanju:
1.  Didaktički seminar. Didaktički seminar počinje fokusiranjem na promatranje. Udruženi sa iskusnim konzultantom, pripravnici promatraju različite vidove brige o djetetu. Pripravnici počnu cijeniti opseg filozofije, okruženja i prespektive o brizi djeteta. Zahtijeva se da
razmišljaju o značenju njihove prisutnosti među osobljem i načinima na koji započinju konzultantski odnos. Seminar didaktičke obuke također se usredotočuje na razvoj djeteta kao transakcijski fenomen: stvorila se svijest djeteta o sebi i na razvoj se utječe kroz odnos i u odnosu.
2.  Savjetovanje o kliničkim slučajevima. Svi konzultanti sudjeluju na kliničkim savjetovanjima,
gdje prezentiraju svoj konzultativni rad. Klinička savjetovanja omogućuju konzultantima da
raspravljaju o problemima koje dijele i da primaju povratne informacije.  Mnogi sudionici smatraju klinička savjetovanja najkorisnijim vidovima obuke.
3. Kliničko nadgledanje. Kliničko nadgledanje pomaže konzultantima održavati emocionalnu ravnotežu, budući da nadgledatelj razumije i suosjeća s konzultantom i njegovim konfliktnim emocijama.  Nadgledatelj također potiče zajedničko istraživanje i rješavanje problema u nadi da će rezultati biti proslijeđeni od konzultanta ka voditeljima brige o djeci. Ta uzajamna razmjena pruža kvalitetnu pomoć učiteljima, djeci i obiteljima. Nadgledanje je fokusirano na tri ključna odnosa: nadgledatelj-konzultant, konzultant učitelj, učitelj-djeca o kojoj učitelj brine.
(prevela Snježana Pospiš, obradio Miroslav Pospiš)
SAMUEL MEISELS, EMILY FENICHEL: NOVE VIZIJE RAZVOJNE PROCJENE DOJENČADA I MLAĐE DJECE (New Vision for tthe Developmental Assesments of Infants and Young Children)
ZERO TO THREE : Washington, DC , 1997.
Procjena djeteta ima različite aspekte znanja, vještina i ličnosti koja obuhvaćaju različita pitanja od istraživača i praktičara, npr.:
- koja znanja, vještine i osobnosti mogu biti mjerena?
- koje karakteristike koje se brzo mijenjaju kod dojenčeta, malog djeteta i predškolskog djeteta mogu biti pouzdano mjerljive?
- kako možemo povećati točnost mjerenja koje se provodi u ranom djetinjstvu?
- jesu li pristupi mjerenju u ranom djetinstvu značajni jer se provode u izolaciji djeteta od obitelji i životne sredine?
- jesu li informacije procjene ranog djetinjstva uspješno predviđaju kasniji razvojni status?
Izbor alata procjene i pristupa ovisi o tipu zahtjeva rezultata procjene. Procjena može biti izvedena zbog:
- identificiranja skupine djece koja su u vjerojatnom riziku za zdravstvene i razvojne probleme (skrining);
- utvrđivanja prisutnosti i veličine teškoće u razvoju (dijagnoza);
- utvrđivanja prikladnih tretmana (program planiranja);
- ustanovljavanja djetetovog relativnog znanja specifičnih vještina i informacija (testovi spremnosti)
- demonstriranja prijašanjih djetetovih postignuća (testovi postignuća).
Prema „NULA DO TRI” (ZERO TO THREE ) radnoj grupi razvojna procjena mora imati sljedeća načela:
- Mora biti na osnovi integriranoga razvojnog modela Funkcionalna područja uključuju djetetove funkcionalne, emocionalne i socijalne kapacitete, kognitivne kapacitete; i jezične, motorne i senzorne funkcije. Također su uključene konstitucionalne i maturacijske varijacije koje utječu na djetetov razvoj, isto tako i skrbnici, obitelj, lokalna zajednica i kulturni oblici utjecaja.
- Procjena uključuje mnogostruke izvore informacija i mnogostruke komponente
Uključuju se roditeljski opisi djetetova kapaciteta u različitim područjima razvoja i diskusije s roditeljima da se determiniraju pitanja i razmatranje djetetova razvoja.  Roditelji detaljno opisuju djetetovu razvojnu anamnezu. Izravna opservacija djeteta uključuje interakciju između djeteta i skrbnika. Potrebna je opservacija obitelji i diskusija s njima o načinima kako podupiru djetetov razvoj i o obiteljskom odnosu prema djetetovu razvoju. Procjena obuhvaća specifična područja djetetovu funkcioniranja.
- Djetetov odnos i  interakcija sa skrbnicima Emocionalne i socijalne komponente, isto tako i kognitivne, jezične, motorne i senzorne, moraju uvijek biti procijenjene u kontekstu spontane, motivacijske interkacije između djeteta i skrbnika.
- Razumijevanje sekvencija i vremena tipičnog razvoja Tipičan razvoj je važan okvir
za interpretaciju razvojnih razlika između dojenčeta i malog djeteta. Period od rođenja do treće godine je razdoblje brzoga fizičkog rasta i maturacijskih promjena. Profesionalac s odličnim razumijevanjem ranog razvoja odgovoran je za procjenu koja će voditi do determinacije djetetova razvojnog statusa i /ili plana intervencije.
- Malo dijete nikada neće biti procjenjivano odvojeno od roditelja ili skrbnika Mnoga djeca procjenjena su da imaju teške poremećaje odnosa zbog toga što je procjenu izvršila strana osoba, a zaključak je donesen na temelju interakcije strane osobe s djetetom samo na temelju jednog susreta. Razvojna procjena dojenčeta i malog djeteta bit će građena na suvremenom razumijevanju razvoja mlađeg djeteta. Temelj procjene je promatranje djetetove interakcije i skrbnika i poznavanje djetetovih funkcionalnih kapaciteta.
REBECCA PARLAKAIN: PROMICANJE SPREMNOSTI ZA ŠKOLU DOJENČETA I MALOG DJETETA
(Promoting schools readiness in infants and toddlers) ZERO TO THREE : Washington, D.C., 2003.  Opisuje se sedam kritičnih socijalno-emocionalnih vještina koje podupiru spremnost za školu:
- pouzdanje je osjećaj kontrole i upravljanje tijelom, ponašanjem i svijetom. Dijete vjeruje da će uspjeti u svojim poduzimanjima i u očekivanju odraslih;
- radoznalost je pozitivan osjećaj kod pronalaženja stvari i vodi zadovoljstvu (npr. pronađena knjiga i njeno listanje);
- zaokupljenost je želja i sposobnost utjecaja i određivanje postupaka u skladu sa željom i ustrajnošću; unutarnji nagon ili emocija izražena prema van kroz akciju ili komunikaciju.  To je vještina u odnosu sa sposobnošću i učinkom. Za djecu sa specijalnim potrebama, vanjska ekspresija zaokupljenošću, može se razlikovati od onog što mi očekujemo od tipično razvijenog djeteta (dijete ima cerebralnu paralizu i ne može se okretati, pokušat će to ponovno i ponovno).
- samokontrola je sposobnost moduliranja i kontrole vlastitih akcija na dobno prikladan način; osjećaj unutarnje kontrole.
- uspostavljanje odnosa je sposobnost povezivanja s drugima na osjećajima razumijevanja, sposobnost shvatiti druge i biti shvaćen.
- kapacitet komunikacije je želja i sposobnost izmjene ideja, osjećaja i koncepta s drugima-usmeno ili drukčije. To je sposobnost odnosa s povjerenjem u druge i zadovoljstvom u zaokupljanju pozornosti drugih, uključujuće odrasle.
- kooperativnost je sposobnost ravnoteže između vlastitih potreba i onih drugih u skupnoj aktivnosti.  Termin spremnost za školu obično se upotrebljavao u opisivanju konstelacije akademskih vještina (npr. specifično osnovno znanje, poznavanje slova i brojeva) i drugih sposobnosti koje dijete idealno posjeduje kada ulazi u školu.
To tipično uključuje:
- pristup učenju: biti sklon upotrebiti vještine i znanja; svojstva kao što su entuzijazam, znatiželja i upornost; temperament i kulturne vrijednosti
- jezični razvoj i komunikacija: verbalni jezik i vještine pismenosti
- kognicija i opće znanje: tipično razumijevanje akademskih vještina kao što su znanje oblika i prostornih odnosa, koncepti broja, utvrđivanje pojedinih slova prema glasovima
- fizički status i motorni razvoj: zdravstveni status, rast sposobnosti i nesposobnosti, gruba i fina motorika. Spremnost za školu ima važan reciprocitet: djeca moraju biti spremna za školu i škole moraju biti spremne za djecu.