Posao za osobe s invaliditetom: moraju li biti lijepi i (pravilno) politički učlanjeni?

Kada bi upitali nekog poslodavca u Hrvatskoj o tome kako se mogu zaposliti osobe s invaliditetom sigurno bi u kratkim crtama naveo zakonsku obvezu zapošljavanja osoba s invaliditetom u svim tvrtkama koje imaju 20 ili više zaposlenika ili, u protivnom, moraju plaćati novčanu naknadu.

Ako bi ga nakon toga upitali koje uvjete bi trebala zadovoljiti jedna takva osoba, vjerojatno bi odgovor bio da je potrebno da ona treba znati i moći raditi neki od poslova te da može funkcionirati u poslovnom okruženju. I vjerojatno bi na tome stali.

Pa ipak, zapitate li se jesu li ova mjerila zaista jedina bitna kako bi osoba s invaliditetom dobila posao, pretpostavljam da bi vam na pamet palo da svaki poslodavac možda ima i neke specifične zahtjeve. I sigurno u tome ne bi vidjeli ništa čudno. Dali bi za pravo poslodavcu da za svoje radno okruženje za koje je odgovoran osigura najbolji mogući tim.

No što kada poslodavac ili onaj tko ga prilikom odabira kandidata predstavlja, počne kandidate procjenjivati i odabirati kao nekada robovlasnici robove na tržnici, ili kao u ne tako davna vremena direktori svoje tajnice, ili kao politički moćnici svoje poslušnike? Ima li u tom slučaju osoba s invaliditetom pravo dići svoj glas? Riskira li zbog toga postati osoba koju nitko više neće htjeti zaposliti? Ili je ipak bolje da šuti i da se nada da će u doglednoj budućnosti naići na nekoga sa stavovima primjerenijim civiliziranijem društvu u prvoj polovici 21. stoljeća?

Nedavno sam razgovarao s jednom mladom i visoko školovanom osobom s cerebralnom paralizom koja se javila na natječaj raspisan za rad u jednoj medijskoj kući. Naravno, kako ne bih izložio ovu osobu mogućim neugodnostima ili revanšizmu, u ovom prepričavanju neću koristiti stvarna imena i nazive. Nazovimo onda mog sugovornika Marko. Marko se školovao na području društveno-humanističkih znanosti i javnog informiranja. Školujući se, usput je radio poslove u javnim medijima za što je dobio i neke nagrade. Dakle, njegov je angažman na tom području očito bio zapažen i ocijenjen kao uspješan.

Marko je očekivao da će to biti dovoljno da kada završi formalno obrazovanje i diplomira, da će se moći zaposliti i raditi posao koji voli i za koji se školovao. Vjerojatno sada očekujete i neki “ali”. I u pravu ste. Marko je vrlo brzo spoznao da njegov zamijećeni i nagrađivani aganžman ama baš nikome ništa ne znači. Naslušao se savjeta kao: ”bit će-bit će”, ”malo se strpi”, ”ipak ne možeš obavljati taj posao”, ”nerealan si”. Međutim njegova upornost kao da je nekoga naljutila. Dobio je savjet da se, budući nije iz Zagreba, vrati u svoj rodni grad.

Međutim, nije sve stalo na tome. Marka su nastojali uvjeriti da on, kao osoba s invaliditetom, nije dovoljno kompetentan da radi u medijskoj kući.

Niti tu nije bio kraj. Kako je Marko pokušao dobiti i glumački angažman (niti na tom području on nije bez iskustva) objašnjeno mu je da takav angažman zahtjeva isključivu fizičku privlačnost a ne osobne kompetencije. Osoba koja mu je to rekla nastojala je osigurati Markovu empatiju kroz priču da je ona htjela ući u svijet mode ali kako nije uspjela sada mora raditi to što radi. Ujedno dala mu je i jedan savjet – da se učlani u tu-i-tu stranku i postane politički podoban.

I što sada da čovjek kaže Marku? Kako da ga uvjerim da ipak nisu svi ljudi opterećeni predrasudama o osobama s invaliditetom kada je od prvog dana uvjeravan da kao osoba s invaliditetom ne može raditi poslove koje je već radio i za koje je bio nagrađivan, kada mu je rečeno da se vrati tamo odakle je došao, kada mu je rečeno da nije ljepotan po tko-zna-čijem ukusu i da ne može dobiti ulogu jer znati glumiti nije toliko bitno kao što je bitna ljepota, kada mu je rečeno da ako želi dobiti posao mora postati politički podoban i učlaniti se u političku stranku?

Očito je da nije dovoljno imati zakone pisane iz dobrih pobuda ako imamo ljude koji ih provode cijepljene protiv pameti, pravednosti, korektnosti, različitosti, socijalne osjetljivosti i na kraju ljudskosti. Mogli bi sada moralizirati je li ovakav pristup osobama s invaliditetom koje traže posao za koji su školovani i sposobni posljedica kućnog i obiteljskog odgoja, nekvalitetne odgojne funkcije škole, prizemnog mentaliteta rodbinskih, interesnih ili političkih veza ili možda posljedica zakašnjele ili loše provedene integracije na svim razinama društva. Pravo je pitanje kako pomoći Marku i drugim Markićima a da im se to sve ne “obije o glavu” i da toliko željeni posao ne ostane neostvarena želja. Jer oni koji dijele savjete o preseljenju “tamo odakle si došao”, o potrebi da budeš “lijep a ne stručan” i da se “učlaniš u pravu stranku” napravit će sve da vam zagorče život ako se imalo osjete ugroženima od posljedica svojih propusta. Računaju oni na strah ljudi za svoju egzistenciju. Oni se hrane tim strahom. On im hrani ego i daje osjećaj važnosti.

Jedino što mi pada na pamet ako želimo biti učinkoviti jeste pritiskati lokalne moćnike i vlasnike tvrtki. Pritiskati ih kroz javnost jer kod većine njih to je jedino čega se boje. Strah od javnog vrednovanja i strah od loše vlastite slike u javnosti većinu njih još uvijek pokreće da učine pozitivne pomake. Za početak da daju jasne upute onima koji stvaraju njihove radne timove.

Naravno, ovo mogu biti povremene i kratkoročne akcije. Nama je, u stvari, potrebna kompletna promjena svijesti društva. Nažalost ona se ne događa preko noći. Ne postoji tipka za kolektivni reset. A to znači jednu dugu, tešku i neizvjesnu borbu. Nema isprike ni za koga za ne djelovanje.

Krenimo prvim korakom. Ispitajmo sami sebe.

Comments are closed.