Ovo su priče iz Hrvatske

Danas je Svjetski dan cerebralne paralize. Pozivali smo vas da povodom tog dana s nama podijelite svoje priče iz stvarnog života. Stvarne priče o onome s čime se svaki dan susrećete i što bi trebalo promijeniti. Dobili smo nekoliko vaših priča. Evo što ste nam napisali:

(Piše D.B., Slavonski Brod) Rođena sam 1985. godine kao osmo i posljednje dijete u svojoj obitelji u Slavonskom Brodu. Majka je imala 42 godine kada je mene rodila, trudnoća je bila uredna, ali kada je došlo vrijeme poroda ja sam unazad mjesec dana naglo dobila na težini i rođena sam sa šest kilograma, te me je majka rodila bez carskog reza jer je doktor mislio da nema potrebe da radi carski rez. Nakon što je doktor pustio cijelu noć da se majka muči u jutarnjim satima su shvatili da porod ne ide tako lako kako su liječnici mislili, te sam rođena nakon što je došao drugi liječnik koji je spasio majku i mene. Pri porodu sam ostala bez kisika i došlo je do oštećenja središnjeg živčanog sustava, te je posljedica i moja dijagnoza cerebralna paraliza.
Drugi dan kada je majka pitala kako je moje stanje, liječnik je rekao da moli Boga da umrem jer ona ima još djece, te da ću biti jako težak invalid fizički, mentalno i psihički. Moji roditelji i moja obitelj su vjerovali da neće biti baš tako kako liječnik prognozira. Na izlasku iz bolnice moga liječničkog kartona nije bilo jer doktor koji je mislio da ću ja umrijet te ga je bacio, tako da su me iz bolnice iznijeli na svoju odgovornost, bez otpusnog pisma. Roditelji su brzo krenuli sa terapijama na Goljak koji je u to vrijeme bio jedino mjesto u Hrvatskoj za djecu sa takvom vrstom oštećenja.
Odvojenost od obitelji nikad nisam dobro prihvaćala. Prve rečenice počela sam slagati sa osam mjeseci, govor je jedino što je kod mene došlo na vrijeme bez pomoći stručnih osoba. Često sam se fizioterapeutima znala prijetiti da će ga moja braća istući i ubiti jer meni nanose bol. Nakon nekoliko godina vježbanja i terapija ja još uvijek nisam hodala. Sa pet godina krenula sam na operaciju, kao svim osobama sa cerebralnom paralizom prva je bila operacija opuštanja tetiva, iza te operacije uz veliki trud moje obitelji i defektologinje tete Željke Vučinić koja me je vježbala, napokon sa šest godina sam prohodala. Roditelji ni za jedno svoje dijete prije mene nisu toliko bili sretni i radosni kada je prohodalo , jer znali su svi da iza toga kao iza svakog mog uspjeha stoji veliki trud i rad. Sa osam godina sam krenula u prvi razred osnovne škole u koju su prije mene išli svih mojih šestero braće i jedna sestra, tako da upis u školu nije zadavao brige.
U školi su znali za mene i moje fizičko stanje, normalno kao i sva djeca s cerebralnom paralizom i drugim fizičkim oštećenjima morala sam biti prvo polugodištu na promatranju, uspjela sam uz svoje aktivnosti i fizikalnu terapiju normalno i redovno pratiti nastavu. Do škole i kući išla sam s prijateljima, braća ili sestra došli bi nakon škole ne po mene nego po teški školski ruksak, te pustili mene da idem s ostalim učenicima. Za cijelo moje obrazovanje nisam zaslužna samo ja, koja nikad to nisam shvaćala kao teret, zaslužni su i moja obitelj koja je uvijek tu da meni bude podrška, kao i ja njima u njihovim životnim odlukama. Voljela sam se igrati, izlaziti i družiti sa svojim vršnjacima kao i sada. Išla sam u glazbenu školu, nisam upoznala puno osoba koja su sa motoričkim oštećenjem išle u glazbenu školu, svirala sam klavir. Meni je to bila ujedno radna terapija i druženje sa svojim prijateljima od kojih sam bila uvijek dobro prihvaćena. S osobama koje me nisu prihvatile kao osobu s tjelesnim oštećenjem se ne družim, mislim da je to stvar čovjeka, jer ne moramo uvijek se svi sa svima družiti, ali zato moramo poštovati jedni druge. Glazbenu školu nisam nažalost završila jer sam morala na operaciju kako bi se moje stanje popravilo, a osnovna škola je obvezna tako da je bilo normalno da nju moram završiti. Na školskim izletima često sam sa sobom morala imati pratnju, učiteljica i razrednica se nisu  usudile voditi me samu.
Osobe zaposlene u obrazovnim institucijama, trebale bi imati više sati nastave na svojim fakultetima, oko rada s djecom s teškoćama u razvoju i u ruralnim dijelovima arhitektonski prilagoditi škole. Srednja škola kao ni svakom đaku nije bila laka jer se treba iz jednog okruženja prilagoditi drugom i novom okruženju. Polako sam gradivo savladavala, neko sporije neko brže. Nakon maturalnog putovanja u Španjolsku, svi su razmišljali što nakon srednje škole, tako i ja. Nakon godinu dana pauze i odmora, odlučila sam i ja pokušati studirati. No ni tu pauzu i odmor nisam sjedila kod kuće, išla sam na razne radionice, edukacije i skupove osnaživanja osoba s invaliditetom. U gradu u kojem živim otvorilo se veleučilište, to je bilo kao naručeno za mene.
Kako sam završila ekonomsku srednju školu smjer ekonomist, a na veleučilištu sam upisala smjer menadžment. Bila sam sretna što ću i ja kao svi drugi studirati, što ću biti akademski građanin. Znala sam da je fakultet nešto teži od srednje škole, ali isto tako sam znala da ne smijem odustati, te kao u svemu trebam biti uporna. Studiranje mi je bilo nekada napornije fizički jer kao polupokretna osoba s invaliditetom, da bi došla do predavaonice, morala sam se  prvo popeti na sedmi kat derutne zgrade, no ako su mi prepreke bile barijere, prijatelji i moja starija sestra su bili tu da mi olakšaju pristup obrazovanju. One ciljeve koje si zacrtam to su oni za koje vjerujem da ih mogu ostvariti, tako je bilo u vezi studiranja. Fakultet sam završila i sada sam stručna specijalistica ekonomije,. Iskustva u radnoj knjižici upisanog nemam. Aktivna sam, član sam upravnog odbora i na neki način inkluzivno volontiram u svojoj udruzi za osobe s invaliditetom Loco – Moto Slavonski Brod. Predsjednica sam boćarskog kluba „DAN“ za osobe s invaliditetom. Javnost vidi ono što im se i kako im se pokaže, mediji su uvelike doprinijeli da ljudi počnu osobe s određenim oštećenjima percipirati s više uvažavanja i poštovanja. Često se dešava da se osobe s invaliditetom predstavlja kao osobe koje ništa ne mogu i onda su jadne, a nekada kada ih se pokaže da mogu i žele sve i svašta tada su heroji i supermeni. Shvatila sam to družeći se sa svojim prijateljima i društvom gdje sam jedina ja nekad osoba s invaliditetom i nastojim kod njih srušiti predrasude. Diskriminaciji i nepravdi izložene su sve osobe s manje mogućnosti. Puno ljudi u životu mi je govorilo da nešto neću moći, a meni je to bio veći poticaj od onoga kada bi mi netko rekao da moći ćeš ti to samo tako nastavi. Položaj osoba sličnih meni u Hrvatskoj napreduje prvenstveno zahvaljujući civilnom društvu, koje upozorava i upućuje na svaku arhitektonsku barijeru i na svaku nepravdu. Hrvatska je potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, u skladu s konvencijom vlast i određena ministarstva se moraju pridržavati. Mi želimo samo da nam se prema našim mogućnostima i potrebama pruži mogućnost normalnom životu, to se može ujediniti u jednom zakonu o civilnim osobama s invaliditetom. Želim se još školovati, educirati i cijeli život se obrazovati formalno i neformalno. Voljela bi kada bi mi moje fizičko stanje više dopuštalo, jer dok sam se obrazovala nisam stigla vježbati i održavati svoje stanje, već sam se posvetila obrazovanju. Vjerujem da će moj uloženi trud u obrazovanju uroditi plodom, i više neću biti teret društvu, nego ću mu doprinositi.

(Piše K. K.) Bilo je trenutaka u mom životu kada sam se pitala ZAŠTO JA, što sam to „ skrivila“da trebam nositi ovakav „teret“ na svojim leđima? I još k tome vidljiv. Mogu li ja to izdržati, nositi se
s invaliditetom, sve su to bila pitanja koje sam si postavljala u tinejdžerskoj dobi. Kada naprosto ovaj invaliditet nisam mogla prihvatiti.
Ali kasnije kako sam odrastala, sve više sam shvaćala onu rečenicu: da nam dragi Bog nikad neće dati teret kojeg mi ne bismo mogli nositi. I tu sam spoznala koliku snagu nosim u sebi.
Tada je započela borba u mom životu za ostvarenjem svih ciljeva, jer me upravo ta rečenica na  neki način nosila i nosi me još i dalje  kroz sve životne situacije. Tako da  mogu reći da sve svoje ciljeve  uspješno ostvarujem. Jednostavno sam započela sa samom sobom, sa mišlju da nikad ne treba odustati od ničega, te da ja nisam manje vrijedna od ostalih „zdravih“ ljudi- zašto riječ zdravi stavljam pod navodnike, pa upravo zato što sam i ja zdrava osoba, i mnogi drugi sa ovakvom vrstom invaliditeta, samo što neke stvari ne možemo u potpunosti izvršiti (nego samo djelomično).
Navest ću jedan svoj primjer: gledajući šestogodišnju djevojčicu, susjedu kako uči voziti bicikl na dva kotača, i ja sam dobila žarku želju naučiti voziti bicikl na dva kotača – trudila sam se, vježbala svakodnevno i USPJELA. To je u trećem razredu osnovne škole. I još se dan danas vozim na biciklu na dva kotača. Upravo ta šestogodišnja djevojčica mi je bila veliki motivator. Kao osnovnoškolka, srednjoškolka i kasnije na fakultetu nikad nisam imala nikakvih problema sa ostalim vršnjacima, kolegama. Svi smo se družili, bili jednaki, niti sam ikad imala osjećaj manje vrijednosti pred njima, zbog svoje ograničenosti. Kao da su zanemarili moj invaliditet. Naravno da mi je zbog toga bilo jako drago. Ne mogu reći da do sada nisam naišla na ljude, koji su me gledali svisoka, doživljavajući poniženja, ponekad se čuo i podsmjeh, ali to me nije obeshrabrilo da idem dalje, naprotiv, to me podiglo, na taj sam način jačala svoju nutarnju snagu, naučila se obraniti od takvih.
I pri samom kraju mog pisanja želim reći da  svakodnevni život s cerebralnom paralizom i nije toliko težak, to ovisi od osobe do osobe, kako se postavi/ izbori  sama za sebe, kako zrači. Poruka svim osobama s invaliditetom: nemojte nikad odustati sami od sebe, borite se, ne trebate se NIKOM dokazivati- dokažite samo sebi da možete ostvariti sve što si postavite kao cilj. Oni koji to razumiju znati će  itekako cijeniti vas i vašu volju, trud. A ostalima  koji to ne žele razumjeti, okrenite leđa, jer su nebitni u vašem životu!! Uvijek budite nasmijani, vedri i veseli- čak i onda kad za to  ne postoji nikakav  poseban razlog.
NEKA VAM  UVIJEK OSMIJEH KRASI LICE… J J J
Hvala!!!

(Piše Me. K) Po završetku školovanja imala sam problema s rješavanjem zdravstvenog osiguranja. Nisam mogla biti osigurana po majci koja je moj skrbnik, pa smo onda riješili da budem u mirovini po pokojnome ocu. Na školovanju u Centru Dubrava u Zagrebu ostala sam zatečena i zgrožena ponašanjem nekih učenika kako su onima koji se nisu mogli braniti krali odjeću, novce, telefonske kartice,..

(Piše Mi. K.) Kao osoba sa invaliditetom imam raznih problema. Prvenstveno je to što se moram konstantno dokazivati. Jer većina ljudi te odmah presudi po tvom fizičkom nedostatku. Još gore – automatski te svrsta u osobu s intelektualnim poteškoćama. Imala sam takvih iskustava, ali sam uvijek pokušavala davati do znanja da su u krivu. U većini slučajeva sam i dokazala ljudima da ne sude samo po fizičkom izgledu, nego da me upoznaju kao osobu. Takav stav mi je puno pomogao u životu. Na sreću, nikad nisam bila zatvorena u četiri zida kuće. Djetinjstvo sam provela kao i svako drugo dijete, igrala se sa svojim vršnjacima koji su me prihvatili takvu kakva jesam. Osnovnu školu sam pohađala u svome mjestu, nisam imala nikakve posebne uvjete, jedino sam imala privilegiju što se tiče tjelesnog odgoja. Upis u srednju školu na žalost nije tekao glatko. Pošto sam osoba s invaliditetom, moje je mjesto biti u školi gdje pohađaju osobe s invaliditetom i školovati se za zvanje koje je meni prikladno, to je bilo mišljenje ljudi medicinske i socijalne struke. I tu sam morala dokazati da su pogriješili. Kroz borbu, upornost a i plač uspjela sam. Upisala sam se u školu za zanimanje koje sam ja odabrala. U tom periodu života dobila sam više samostalnosti i više hrabrosti da se izborim za sebe. Moram reći opet da sam bila okružena vršnjacima koji nisu imali zdravstvenih problema i koji su me odlično prihvatili. Moj moto je kako se ti odnosiš prema samome sebi, tako će se drugi prema tebi. Naravno nije uvijek lako. Danas se puno više zalaže za osobe s invaliditetom nego nekad, moje je mišljenje još nedovoljno. Ima ljudi koji su stvarno divni koji se stvarno zalažu za nas, a ima nažalost i onih kojima smo samo broj, samo posao koji moraju obaviti. Želim još samo ovo reći, osoba invaliditetom imala ona fizički ili intelektualni nedostatak, ili oboje, treba joj dati priliku da se dokaže. Dajte nam da se dokažemo, da dokažemo svoje potencijale.

Skip to content